Duboko u divljinama Balkana, gdje se planine sudaraju s maglovitim dolinama, 1988. godine otkriven je nevjerojatan slučaj koji je zaintrigirao cijelu regiju. Priča govori o lovcima koji su, tragajući za plijenom, naišli na prizor koji ih je istovremeno zapanjio i zaprepastio. Na nepristupačnom području, gdje se granice Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije stapaju, čuli su neobičan zvuk – zavijanje koje nije dolazilo od vukova. Probijajući se kroz gustu šumu, ugledali su čopor vukova kako se kreće u savršenom skladu, ali među njima je bilo nešto što nije pripadalo tom svijetu – dijete. Maleni, mršavi dječak kretao se četveronoške, oponašajući pokrete svojih vučjih saputnika. Njegova kosa bila je zamršena i prljava, a tijelo prekriveno ožiljcima i ogrebotinama. Njegove oči – divlje i oprezne – gledale su svijet oko sebe poput vuka.
Lovci, zatečeni prizorom, odlučili su djelovati. U borbi koja je uslijedila, čopor vukova je rastjeran, a dječak uhvaćen. Bio je neuhranjen, gotovo na rubu života, s noktima nalik na kandže i izranjavanom kožom. Nije znao govoriti, umjesto toga ispuštao je zvukove nalik na zavijanje i režanje. Sve je ukazivalo na to da pripada šumi, a ne ljudskom društvu.
Niko nije znao tko je on ni kako je završio u toj situaciji, pa su ga lovci nazvali Haris Pućurica – ime koje je odražavalo njegovu čudnovatu povezanost s prirodom. Haris je postao misterija, živi podsjetnik na nevjerojatnu snagu opstanka i prilagodbe. Njegova priča odjekivala je u selima i gradovima, a ljudi su se pitali kako je moguće da je dijete preživjelo u divljini, daleko od ljudskog društva.
Nakon što je pronađen, Haris je prebačen u Beograd, u ustanovu za napuštenu i ugroženu djecu. Njegov dolazak izazvao je veliko interesiranje među osobljem, jer je njegova prisutnost i ponašanje bila neobična. Mjesecima je učio osnovne vještine koje su većini djece prirodne – kako koristiti pribor za jelo, hodati uspravno, i komunicirati. Iako mu je govor ostao ograničen na jednostavne riječi, polako je napredovao, a život u Beogradu donio mu je priliku da se prilagodi ljudskom društvu.
Međutim, početkom 1992. godine, uslijed rata u bivšoj Jugoslaviji, donesena je odluka da se djeca iz prihvatilišta vrate u svoje matične zemlje. Haris je vraćen u Bosnu i Hercegovinu, zemlju koju nikada zapravo nije poznavao. Njegov povratak označio je početak nove faze njegova života, a njegova priča postala je inspiracija za film “Ničije dijete”, koji je stekao međunarodnu pažnju, osvojivši nagrade na Venecijanskom filmskom festivalu. Mladi glumac Denis Murić, koji je tumačio Harisa, uspješno je prenio emocije lika, ostavljajući publiku u suzama.
Iako je film bio temelj na kojem je Harisova priča postala poznata, pravi Haris ostao je enigma. Nikada nije razjašnjeno njegovo porijeklo. Neki su spekulirali da je bio izgubljeno dijete koje je pobjeglo od roditelja i preživjelo u divljini, dok su drugi vjerovali da je bio napušten ili, u najtragičnijem scenariju, jedini preživjeli nesreće u kojoj su stradali njegovi roditelji. Nijedna teorija nije potvrđena. Što se tiče njegovog života nakon povratka u Bosnu, Haris je nestao iz javnosti. Postojale su glasine da je možda stradao u ratu, dok su romantičniji glasovi tvrdili da je vratio šumi i svojim vučjim korijenima. Istina nikada nije otkrivena, a Harisov trag iščezao, ostavljajući samo priču koja i dalje budi maštu.
Harisov život u beogradskom domu bio je izazovan. Početno prilagođavanje bilo je teško – nije znao osnovne stvari, poput držanja kašike ili korištenja sapuna. Zatečeni su ga često kako puzi po podu u potrazi za hranom, potpuno nesvjestan drugačijih mogućnosti. Međutim, život u domu promijenio ga je. Uz podršku drugih djece, Haris je naučio osnove jezika, kako koristiti pribor za jelo i osnovne društvene vještine. No, najvažnija lekcija bila je kako biti prijatelj. Djeca su ga prihvatila kao vođu, a Haris je postao simbol snage i inspiracije.
Jedan od najneobičnijih trenutaka u domu bio je susret Harisa s rotvajlerom. Tijekom jednog sunčanog popodneva, pas je upao u dvorište, izazivajući paniku među djecom. I dok su svi bježali, Haris je stajao mirno, potpuno smiren. Prišao je psu, gledajući ga u oči bez straha. Pas je, iznenada, prestao biti agresivan i postao miran, kao da je pred Harisom prepoznao nekoga sebi sličnog. Taj trenutak ostao je urezan u sećanje svima, jer je pokazao njegovu nevjerojatnu povezanost s prirodom i životinjama.
Godine su prolazile, a Haris je postao voljen i poštovan. No, kako je vrijeme odmicalo, došao je trenutak kada je morao napustiti dom. Na 17 godina, vratio se u šumu, u svijet koji ga je oblikovao. Sudbina Harisa Pućurice ostala je obavijena misterijom. Neki tvrde da je stradao nesrećnim slučajem, dok drugi vjeruju da je pronašao svoj put natrag prema čoporu. Svi su se pitali je li zaista nestao u tišini šume, vraćajući se svom pravom domu. Harisova priča, iako tragična, ostaje simbol neobjašnjive veze između čovjeka i prirode, između onoga što jesmo i onoga što bismo mogli biti.