Kada sam imao 21 godinu, donio sam odluku koja je promijenila moj život iz temelja. Oženio sam ženu 11 godina stariju od sebe – udovicu s malim sinom. Ljubav prema njoj bila je jača od bilo kakve osude, jača od negodovanja mojih roditelja, braće i prijatelja. Oni su mi okrenuli leđa, govoreći da pravim grešku, ali meni je bilo važno samo jedno – ona.
Njen sin mi nikada nije bio prepreka. Volio sam ga kao da je moj vlastiti, a on je mene prihvatio bez zadrške. Naš život nije bio bajka, ali bio je ispunjen ljubavlju i srećom.
Iznenadna bolest i nemilosrdni kraj
Samo četiri godine kasnije, moj svijet se srušio. Moja supruga je oboljela od karcinoma želuca – bolesti koja se pojavila iznenada, agresivno napredovala i bez milosti mi je oduzela ljubav mog života.
Sjećam se svakog trenutka borbe. Beskrajne posjete doktorima, uzaludne nade i suze koje sam skrivao od nje. Držao sam je za ruku dok su joj dani prolazili u bolovima, dok je gubila snagu, ali nikada nije prestala biti ona – hrabra, puna ljubavi i nesalomiva, iako ju je život odavno slomio.
Teret prošlosti
Ona je bila divna osoba, ali i duboko nesretna. Nosila je teret prošlosti koji nikada nije mogla potpuno zaboraviti. Njen prvi muž, čovjek s kojim je bila osam godina, ostavio je trag na njoj – ne fizički, ali emotivno. Njegove riječi, postupci i bol kroz koju ju je prošao ostavili su duboke rane, možda čak i pridonijeli njenoj bolesti.
Uvijek sam vjerovao da su stres i tuga koje je proživjela u tom prvom braku na kraju odnijeli njen život. Možda bi sve bilo drugačije da je tada bila sretnija, da je imala nekoga ko bi je čuvao i volio onako kako je zaslužila od samog početka.
Šest godina kasnije – bol ne prolazi
Prošlo je šest godina otkako je nema. Ljudi kažu da vrijeme liječi sve rane, ali ja ne osjećam olakšanje. Bol je i dalje tu – ne onako oštra kao prvih dana, ali i dalje prisutna, tinja u meni poput žara koji nikada ne gasne.
Njen sin je sada već mladić. Ostao je uz mene i ja uz njega, jer mi je on jedina preostala veza s njom. Gledajući njega, vidim nju – njen osmijeh, njene oči, njenu dobrotu.
Nikada nisam zažalio što sam je volio, što sam joj dao sve što sam imao. Da mogu vratiti vrijeme, opet bih isto učinio. Ljubav prema njoj bila je najveći blagoslov mog života – iako mi je donijela i najveću bol.
Ali to je, valjda, cijena prave ljubavi.
