Svima dobro poznata pjevačica Indira Radić, zvezda sa prostora bivše Jugoslavije, potiče iz sela Dragalovci nadomak Doboja u Bosni i Hercegovini. U ovom mirnom, pitomom mjestu napravila je prve životne korake, provela detinjstvo i oblikovala temelje koji su kasnije izrodili jednu od najslušanijih zvijezda regiona.
Živjela je sa roditeljima sve do završetka srednje medicinske škole, nakon čega je odlučila da potraži životnu i profesionalnu sreću u Zagrebu. Tamo je započela karijeru, najprije radeći u bolnici, a kasnije postepeno ulazeći u svijet muzike.
Iako se proslavila širom Balkana, dugo je njegovala kontakt sa rodnim krajem. Često je dolazila, obilazila roditelje, učestvovala u porodičnim okupljanjima i nastupala pred svojim komšijama. Međutim, posljednjih desetak godina, nakon smrti njenog oca Živka Radića, Indira više ne dolazi u Dragalovce. Njena odsutnost postala je tema među mještanima – naročito u razgovorima sa rođacima koji se i dalje nadaju da će je bar jednom vidjeti ponovo među njima.
Njen stric Novak Subotić otvoreno je govorio o porodičnoj prošlosti i istakao da mu je teško što više nisu u kontaktu. Kako kaže, upravo je on poklonio zemljište njenom ocu kako bi mogao sagraditi kuću pored škole, blizu željezničke stanice, gdje je tada radio. U toj kući Indira je odrasla, a danas ona stoji prazna – čeka kupca, ali interesovanja nema. Selo se prazni, ljudi odlaze, a nova lica rijetko dolaze.
Stric Novak tvrdi da je pokušavao da je pozove, ali više nikada nije dobio odgovor. Posljednji put je vidio kad je došla na sahranu oca. Poslije toga – tišina. Sjećanja su sve što im je ostalo, a posebno pamti vrijeme kada je Indira nastupala u lokalnoj diskoteci koju su vodili njegovi sinovi. Jedan od tih nastupa okupio je više od hiljadu ljudi – selo je tada disalo kao jedno, ponosno dočekujući svoju zvijezdu.
Danas, njena majka Rosa živi s njom u Beogradu. S rodbinom iz rodnog kraja više nema nikakav kontakt. Komšije i dalje pričaju o njoj, uglavnom s dozom tuge i nostalgije. Jedna starija mještanka rekla je da je zna po pjesmama, ali da je nikada nije srela. Prodavačica u selu, koja se doselila nakon rata, ističe da je nikada nije upoznala, ali da svi znaju ko je – jer se njene pjesme i dalje rado puštaju na svadbama i proslavama.
Njena priča nosi tiho svjedočanstvo o tome koliko nas život može odvesti daleko – ne samo fizički, već i emocionalno. Od bliskosti sa rodnim mjestom, do potpune distance koja ostavlja prazninu među onima koji su je nekada zvali svojom. Ljudi u Dragalovcima ne kriju da im nedostaje. Ne zbog slave, već zbog uspomena koje vežu za nju. Još uvijek čuvaju sliku djevojke koja je s pjesmom otišla u svijet i postala zvijezda, ali koja, čini se, više ne gleda unazad.
Možda se jednog dana vrati, makar na kratko. Možda ponovo prođe ulicom pored škole, zastane ispred kuće svog djetinjstva i zagrli one koji još čekaju. Do tada, ostaje uspomena i tiha nada da veza sa zavičajem nikada ne prestaje – čak i kada riječi utihnu, a telefoni ostanu nijemi.
