Nakon razvoda od Jelene Karleuše, život Duška Tošića ušao je u potpuno novu fazu. Mnogi su očekivali skandale, javne sukobe i naslovnice pune drame. Umesto toga – tišina. I snaga. Jer najjači ljudi ne viču. Oni rade.
Kažu da čovek ne zna koliko je jak dok ga život ne slomi, a on mora da se sabere i sastavi sam, deo po deo. Duško Tošić to zna bolje nego većina. Rođen u malom selu kod Zrenjanina, daleko od reflektora i sjaja, odrastao je u skromnosti. Njegovo detinjstvo nije bilo ispunjeno privilegijama – bilo je ispunjeno borbom. Za obrok, za sigurnost, za mir. I upravo iz te borbe izrastao je čovek koji danas ne traži pažnju – već rezultate.
Bio je fudbalski as, osvajao terene širom sveta, ali nije dopustio da ga slava zadrži u prošlosti. Dok se mnogi bivši sportisti izgube po završetku karijere, Duško je svoj novi teren pronašao u preduzetništvu. Na crnogorskoj obali danas gradi luksuzne apartmane – ali ne iz fotelje i sa daljine. Tošić svakodnevno boravi na gradilištu, u radnim čizmama, s nacrtima u rukama. Ni jedna cigla ne bude postavljena bez njegovog znanja – jer ono što gradi nije samo objekat, već vizija, temelj, život za koji je spreman da se oznoji.
Njegov projekat nije luksuz radi luksuza. To je spoj mora i tišine, prirode i ukusa, bez trunke kiča. Svaki detalj govori o čoveku koji zna kako izgleda svet – i zna šta ljudi zaista žele. Radi s ljudima koje zove prijateljima, ne saradnicima. I sve to ne radi zbog titula, već zbog dve devojčice kojima želi da ostavi stabilnost – ne samo finansijsku, već životnu.
Dok mnogi na njegovom mestu uživaju u letu, koktelima i društvenim mrežama, Duško bira da bude tamo gde je prašina, rad i tišina. On gradi – i to radi u tišini. Ne zbog slave, ne zbog osvetoljubivosti, već iz osećaja mira. On ne kupuje da bi impresionirao. Ne deli slike da bi dokazivao. Živi jednostavno – i bogatije nego ikad.
Nakon razvoda, nije bilo ni jednog intervjua punog optužbi. Umesto toga, posvetio se deci, svetu, radu. Uči ćerke svojim primerom – ne rečima. Jer zna: deca ne slušaju šta im govorimo. Ona gledaju šta radimo.
Dok su drugi nagađali gde je i šta radi, Duško je već imao plan. On nije čekao pitanje “Šta sad?”. On ga je postavio sebi mnogo ranije – i odgovorio tišinom, radom, kontinuitetom. Više ne igra protiv protivnika – sada igra za svoje ciljeve. I pobedjuje. Bez buke. Bez gubitaka.
U vremenu u kojem se uspeh meri lajkovima, brojem pregleda i dramom, Duško Tošić uspeh meri tišinom, radom i osmehom svojih ćerki. Trofeje je već imao – sada gradi ono što ostaje. Blok po blok. Temelj po temelj. I ništa ne prepušta slučaju.
Danas više ne trči za loptom. Trči za smislom. I zato je pobednik – bez pehara, ali sa mirom.
Kao što reče jedan njegov blizak prijatelj:
„Duško više ne juri loptu. Juri stabilnost. I zato pobeđuje – svaki dan, u tišini.“