Moja svekrva nikada nije krila svoje mišljenje o meni. U njenim očima, nisam bila dovoljno dobra za njenog sina – ne zbog toga kakva sam osoba, već zbog onoga čime se bavim. „Konobarica?“ govorila bi s podsmehom. „Moj sin zaslužuje bolje.“
Bolelo je. Ne zbog posla, jer sam ponosna na njega. Već zbog stalnog osećaja da, ma šta uradila, nikada neću biti vredna njenog poštovanja.
Onda je došla godišnjica njenog braka – 35 godina sa čovekom kojeg je odabrala. Organizovala je veliku zabavu i, naravno, pozvala me. Ali ne kao člana porodice. Ne kao ravnopravnog gosta.
Već kao osoblje.
„Mogla bi pomoći oko posluživanja“, rekla je ležerno, kao da mi čini uslugu.
Nisam pitala za pojašnjenje. Nije bilo potrebe. U njenim očima, moja uloga je bila jasna – ne žena njenog sina, već devojka koja nosi tanjire.
Tog trenutka, nešto u meni je puklo.
„Neću doći, hvala.“
Rekla sam to mirno, bez besa, bez drhtaja u glasu.
„Onda nemoj dolaziti“, odbrusila je, slegnuvši ramenima.
Pogledala sam u svog muža. Stajao je iza mene, zbunjen. U šoku. Napokon, bez mogućnosti da ignoriše ono što sam mu godinama govorila. Napokon, suočen s istinom koju je uporno pokušavao umanjiti.
Toliko puta je govorio da preterujem. Da mi se samo čini. Da ona nije loša osoba, već jednostavno takva kakva jeste.
Ali sada – sada nije bilo sumnje.
Osećala sam kako se bori sam sa sobom. Osećala sam kako vaga između mene i nje. Znala sam da ovo nije samo trenutak. Ovo je prekretnica.
I onda je rekao:
„Ne mogu ne otići na godišnjicu braka svojih roditelja.“
Ove reči su mi se zarile u srce.
On je otišao.
Znao je kako se osećam. Znao je koliko je to bilo nepravedno. Ipak, otišao je.
Ostavio me samu s osećajem da nisam dovoljna. Da nisam vredna borbe.
Razumela sam njegovu dilemu. Razumela sam težinu izbora. Ali ono što me najviše bolelo nije bila njegova odluka da ode – već činjenica da se uopšte premišljao. Da sam za njega bila nešto što se meri, nešto što se važe na tasu između porodice i ljubavi.
I možda sam tog dana izgubila iluzije o svojoj svekrvi. Ali još gore – možda sam izgubila iluzije o njemu.
Jer ljubav nije kompromis kad je poštovanje u pitanju. Ljubav nije biranje strane – ljubav je stajanje uz onoga koga voliš.
A možda, samo možda, on nije bio spreman da to učini.