Bila sam trudna s prvim djetetom, a moj muž ima troje djece iz prvog braka. Činilo mi se da je naš odnos jak i stabilan, ali dan koji je trebao biti samo jedan od onih uobičajenih, prepunih nježnosti i očekivanja, brzo je postao trenutak koji će mi zauvijek promijeniti život. Tog dana, morala sam otići na rutinsku kontrolu kod doktora. S obzirom na to da je moj muž bio blizu i znao koliko mi znači njegova podrška, bila sam sigurna da će biti tu. Ipak, došao je iznenađujući odgovor:
„Žao mi je, neću stići u bolnicu. Moj sin ima utakmicu. Obećao sam da ću biti tamo.“
Pogodilo me to, ali nisam željela stvarati dramu. Ipak, osjećala sam kako me preplavljuje osjećaj usamljenosti. Uprkos tome, pokušala sam ostati smirena. Međutim, to nije bilo sve. On nije bio tu ni nakon toga. Prošli su dani, a on se nije pojavio. Tri dana su prošla, a ja sam bila u tom stanju nesigurnosti, fizički iscrpljena i emocionalno slomljena.
Nekako sam osjećala da nešto nije u redu, pa sam, zabrinuta i obeshrabrena, odlučila otići do kuće njegove bivše žene. Nisam znala šta očekivati, ali nisam mogla ostati u toj tišini. Kada sam došla, bila je šokirana što sam se pojavila. Iako se trudila ostati smirena, nije bilo moguće sakriti nelagodu. Međutim, ono što sam tada saznala bilo je još gore nego što sam mogla zamisliti.
Dok sam bila tamo, slučajno sam pronašla njegove stvari – kofer, odjeću, neke osobne predmete. Zaledila sam se. Srce mi je bilo u grlu. Mislila sam da me samo tjera tjeskoba, ali kad je njegova bivša žena primijetila moj izraz lica, nije imala izbora nego priznati nešto što nisam mogla ni zamisliti. Rekla je da moj muž još uvijek ima svoju sobu u toj kući i da tu često prespava, jer su mu njegova djeca uvijek na prvom mjestu. Osjećala sam kao da mi je tlo izmaklo pod nogama.
„Samo ti to znaš. On je uvijek tu za svoju djecu, a ti… Pa, on je samo tu kad mu to odgovara“, rekla je, gotovo bez emocija.
Shvatila sam. Moje srce nije bilo samo slomljeno, bilo je uništeno. Otišla sam, bez riječi, i ništa nije bilo isto. Četiri dana nakon što sam donijela na svijet našu kćerku, moj muž se pojavio, ali nije bilo radosti ni entuzijazma. Došao je da „upozna“ našu bebu, kao da je sve to neki običan događaj koji nije imao ništa s njegovom odgovornošću, ljubavlju i predanošću.
Sad sam tu, zbunjena i povrijeđena, pitajući se šta dalje. Kakav je ovo odnos? Da li je ljubav samo još jedan oblik kontrole, a obitelj samo termin koji koristiš kad ti je to zgodno? I kako sam došla do toga da budem samo još jedna osoba koju mora podnositi?
Šta da radim?
Prvo, važno je priznati sebi ono što osjećam. Povrijedila me njegova nedostatna pažnja, njegovo stalno postavljanje drugih stvari ispred nas. Moje emocionalno stanje sada je na staklenim nogama. Odgovornost i ljubav koju sam očekivala su izostale, a on se ponaša kao da je cijela situacija samo privremena smetnja.
Mogu pokušati razgovarati s njim, ali što ako on nije spreman preuzeti odgovornost za svoje postupke? Da li bi razgovor mogao ikada izbrisati bol koju osjećam? U ovom trenutku, treba mi jasan odgovor. Iako želim vjerovati da bi mogao promijeniti ponašanje, pitanje koje sebi postavljam je – da li ja mogu živjeti u ovom odnosu, ako se ništa ne mijenja?
Kao majka, sada imam odgovornost prema svojoj kćeri. I to je najvažniji dio svega. Moje prvo pitanje prema sebi je: šta je najbolje za nju? Da li želim da odraste u obitelji gdje ne postoji uzajamno poštovanje i gdje je emocionalna podrška samo na papiru?
Mogu li pronaći snage za novi početak, za jači korak prema samostalnosti, čak i ako to znači biti sama? Možda će trebati vremena da shvatim, ali znam da ljubav prema sebi mora doći na prvo mjesto. Ne samo za mene, nego i za moju kćerku.
Zadnje što želim je da ona odraste gledajući u odnos gdje njezina mama mora svakodnevno tješiti svoju slomljenu dušu, jer njen tata nije tu kad je najpotrebnije. Bez obzira na sve, zaslužujem više od toga.
