Prije tačno deset godina, napustio nas je Arsen Dedić – jedan od najvećih kantautora prostora bivše Jugoslavije. Njegov odlazak ostavio je tišinu u muzici, pukotinu u kulturi, a u dušama onih koji su ga poznavali i voljeli – neizbrisivu prazninu.
I dok se vrijeme neumoljivo udaljavalo od dana kada je otišao, javnost je pogodila nova bolna vijest – iznenadna smrt njegovog sina Matije Dedića, vrhunskog pijaniste, umjetnika čiji je talenat bio plod ljubavi između Arsena i njegove saputnice, legendarne Gabi Novak.
No, Arsenov život nije se mjerio godinama ni albumima. Njegova duša bila je poezija – nježna, ali teška, ranjiva i istovremeno nepokolebljiva. Bio je čovjek čija je umetnost bila neraskidivo vezana s njegovim bićem – toliko da je bilo nemoguće odvojiti Arsena čovjeka od Arsena umjetnika.
Neda Arnerić i Arsen: Platonska priča s daškom tuge
Malo ko zna da je u Arsena bila zaljubljena i jedna od najvoljenijih glumica ovih prostora – Neda Arnerić. Ta ljubav nije imala početak ni kraj, nije imala tijelo, ali je imala dušu.
Upoznali su se na snimanju filma “Višnja na Tašmajdanu”, kada je Neda imala svega petnaest godina. Bila je očarana. “Bio je nežan, misteriozan, duhovno snažan”, rekla je godinama kasnije. Bila je to ona vrsta platonske ljubavi koja ne traži ostvarenje – samo postojanje.
„To je jedan od retkih muškaraca u koje sam bila iskreno zaljubljena, a da se između nas nikada ništa nije dogodilo“, priznala je Neda u jednom od posljednjih intervjua. „Njegova umetnost stajala je između nas kao nepremostiv zid.“ Možda su baš ta distanca i nemogućnost – zbog godina, okolnosti, i njegove duhovne usmjerenosti – dali toj ljubavi večnu nijansu.
Gabi Novak – žena koja je ostala kad su svi drugi otišli
Ali Arsenova prava ljubavna priča nije bila skrivena u nostalgiji ni u tišini između stihova – ona je bila živa, konkretna i trajala je decenijama. Njegova istinska saputnica bila je Gabi Novak, žena s kojom je dijelio i umjetnost i svakodnevicu, i bol i strast, i poraze i pobjede.
Njihova priča počela je nenametljivo – slučajnim susretom ispred televizijskog studija u Zagrebu, 1958. godine. On tada još uvijek niko i ništa. Ona – već poznata pjevačica. Arsen se tada krio iza pseudonima Igor Krimov, a njoj je ostao u sjećanju kao „bled, mršav, s nekom posebnom energijom“.
Bilo je potrebno mnogo godina, mnogo pjesama, mnogo tišine i hrabrosti da se njihova veza rodi. Jer oboje su tada bili u drugim brakovima. Arsen s Vesnom Matoš, Gabi iza dva propala braka. Kada su napokon ostali sami, jedno pored drugog – zajednički život se dogodio prirodno, bez pompe, bez spektakla.
„Postali smo ljubavnici, roditelji, supružnici – sve u svoje vreme“, govorio je Arsen. A njihovo vreme trajalo je 42 godine. I bilo je ispunjeno svime: i požarom koji im je progutao dom, i transplantacijom jetre u Padovi, i tugom zbog gubitka djeteta… I pjesmama. I snovima. I nesanicama. I tišinom koju su dijelili kao dio svog jezika.
Ljubav kao prostor: tiha, jaka, istinita
Gabi je govorila da je teško živjeti s Arsenom – ali ona je to mogla. Nije tražila da ga mijenja, samo da ga podrži. „Ja sam bila jedna od retkih njegovih prijateljica koja je mogla da izdrži sve što jeste“, rekla je.
Arsen je znao da cijeni njeno prisustvo, njenu snagu i blagost. “Mi smo običan par s mnogo svetlih, ali i tamnih trenutaka. Ali jedno bez drugog – ne možemo.”
Njegova bolest ga je natjerala na suočavanje sa sobom. „Nisam palio TV, nisam slušao muziku. Gledao sam senku Hrista na zidu. Hteo sam da razumem ko sam.“ To je bio Arsen: i bol, i smijeh, i pitanje bez odgovora.
Deset godina kasnije: Arsen ostaje
Danas, deset godina otkako nas je napustio, Arsen nije odsutan. On je u stihu koji pamtimo, u glasu koji prepoznajemo, u pogledu koji zna. On je u Gabi, koja i dalje nosi njegovu tugu kao ogrtač. U Matiji, koji je sada ponovo s ocem – makar u tišini onkraj nota.
On je u Nedi, koja ga je voljela platonski. U svakom čovjeku koji je jednom u životu pustio Arsenovu pjesmu dok pada kiša. On je u svima nama, jer Arsen nije bio samo umjetnik – bio je osjećaj.
A osjećaji ne umiru.
