Popularna pjevačica Viki Miljković nedavno je pretrpjela jedan od najtežih trenutaka u životu – smrt rođenog brata, koji je preminuo 28. marta. Uprkos dubokom ličnom gubitku, Viki je odlučila da se vrati svojim profesionalnim obavezama i nastavi sa zakazanim nastupima. Ova odluka podijelila je javnost i izazvala brojne komentare na društvenim mrežama, od saosjećanja do oštrih osuda.
Na nastupu koji je održala tokom prošlog vikenda, publika je snimila Viki dok peva, a video je ubrzo postao viralan. Međutim, umjesto podrške, mnogi su je optužili da nije pokazala dovoljno poštovanja prema svom pokojnom bratu. „Zar nije mogla da sačeka 40 dana?“, „Sramota! Kao da joj je novac važniji od porodice“, pisali su pojedini, zaboravljajući da su bol i tuga duboko lične stvari koje se ne vide uvijek spolja.
Jedan od komentara glasio je:
– „Sram te bilo, Viki! Sve se može otkazati. Taj gazda što te angažovao nema srca, a ti si ispala dno dna… Za mene više ne postojiš kao žena, ni kao pjevačica.“
Drugi su išli još dalje u osudama, stavljajući novac ispred emocija:
– „Pare su čudo. Uvijek im malo. Grozota i sramota!“
– „Kao da nije mogla naći zamjenu. Nije Vitni Hjuston pa da je nezamjenjiva.“
Ipak, u moru negativnih komentara, bilo je i onih koji su stali u njenu odbranu – ljudi koji razumiju da tuga nema jedan oblik, da ne nosimo svi crninu na isti način i da je ponekad upravo posao ono što nas održava na površini.
– „Svi vi koji je napadate, da li ste i vi ostajali kod kuće mjesecima kad izgubite nekog bliskog? Ljudi idu na posao, vraćaju se obavezama, jer život mora da ide dalje. Ona ne mora da pjeva da bi živjela – ali možda mora da pjeva da bi preživjela“, napisao je jedan od komentatora.
– „Ne znate vi kako je to. Pevala sam sedam dana posle smrti majke. A najteže mi je bilo kad sam morala da pjevam nakon smrti sestre. Al’ nekad ti pjesma pomogne da ne poludiš“, rekla je druga korisnica.
U svijetu javnih ličnosti, često se zaboravlja da su i oni ljudi od krvi i mesa. Tuga i gubitak ne prestaju kada se kamere uključe. Viki možda nije otkazala nastup, ali to ne znači da nije tugovala – možda je upravo na bini, među ljudima i uz muziku koju voli, pokušala pronaći bar tračak snage da nastavi dalje.
Jer, šta je zapravo ispravno kada izgubimo nekog bliskog? Da se povučemo u tišinu i nestanemo iz javnosti? Ili da pokušamo pronaći mir kroz ono što najbolje radimo? Ne postoji univerzalni recept. Ne postoji „pravilan“ način tugovanja.
Viki Miljković je u svojoj karijeri uvijek važila za osobu sa integritetom, diskretnu, posvećenu porodici i muzici. I upravo zato je njena odluka da nastavi raditi – iako s tugom u srcu – možda najiskreniji način da nastavi dalje, za sebe, za svoju porodicu, pa čak i za uspomenu na brata. U umjetnosti često nalazimo izlaz, snagu, terapiju. Mnogi pjevači, glumci, umjetnici znaju da iza kulisa ostaje suza, ali na sceni moraju dati sve od sebe – jer publika ne vidi sve.
Zaključak
Odluka Viki Miljković da nastavi sa nastupima ubrzo nakon smrti brata izazvala je snažne reakcije, ali njena priča nas podsjeća da tuga ne nosi uniformu. Ne moraš biti kod kuće sa ugašenim svjetlima da bi pokazao bol. Neki ljudi bol nose dostojanstveno, tiho, dok i dalje obavljaju svoje obaveze – ne zato što ne boli, već upravo zato što boli, ali ne žele da ih ona definiše.
Za neke, muzika je bijeg. Za druge, lijek. A za Viki – možda je oboje.