U pedesetoj godini mislila sam da sam prošla sve životne oluje. Djeca su odrasla i otišla svojim putem, a muž i ja iza sebe smo imali preko 25 godina braka. Mislila sam da smo konačno stigli u onu mirnu luku gdje nas više ništa ne može iznenaditi.
Ali prevarila sam se.
U tišini svakodnevice, u rutini koja nas je progutala, desilo se nešto što nisam očekivala. Nešto što me vratilo unazad, u osjećaje koje sam mislila da više nikada neću osjetiti. Nisam znala da u pedesetoj mogu imati leptiriće u stomaku… da mogu izgubiti razum kao kakva djevojčica 💔
I sve to – zbog komšije.
Onaj isti koji je uvijek bio ljubazan, koji bi pomogao oko drva, ponio kante, javio se s osmijehom. Počelo je bezazleno. Jedna kafa uz razgovor. Pa druga. Malo poruka. Malo šale. Dodir u prolazu.
I prije nego što sam se snašla – desilo se.
Dao mi je ono što sam u braku odavno izgubila: pažnju, nježnu riječ, pogled koji me podsjetio da sam još uvijek žena. Osjetila sam se poželjno, viđeno, živo.
Znam da sam pogriješila. Ne tražim izgovore. Nisam ovdje da se pravdam. Samo nisam znala da će istina isplivati na tako bolan način.
Jednog popodneva, dok smo sjedili uz kafu, telefon mi je zazvonio. Poruka od muža:
“Zaboravila si da isključiš Bluetooth.”
U trenutku mi je srce stalo. Pogledala sam – stvarno, bežična slušalica je bila povezana. Bio je u svom kamionetu, stotinjak metara od kuće. Sve je čuo. Svaku riječ. Svaki uzdah.
Nije ušao. Nije vikao. Nije me pogledao.
Samo je otišao.
Satima kasnije poslao mi je još jednu poruku:
“Kad te prođe, vrati se po stvari.”
Ostala sam skamenjena. U tom trenutku, moj život se slomio. Nije rekao djeci. Nije pravio scenu. Samo je nestao iz mog svijeta, dostojanstveno i tiho – i ta tišina boli više od bilo koje riječi.
Komšija? Nestao kao da nikad nije postojao. Nije došao ni da otključa bicikl.
A ja?
Plačem. Tiho, bez drame. Jer znam da sam izgubila najboljeg čovjeka kojeg sam ikada imala. Muža koji me volio iskreno, koji me nikada nije povrijedio ni riječju, ni djelom. Njegova šutnja je postala moja kazna.
Danas živim sama. Djeca dolaze, pomažu, donesu namirnice. Ali noći…
Noći su najteže 🌒
Kada zatvorim oči, vidim ga – kako stoji pored kamioneta. I tu tišinu u kojoj mi je sve rekao. Bez ijedne riječi. Pustio me da shvatim šta sam izgubila.
Ne samo dom. Ne samo godine.
Izgubila sam njega.
I najviše boli – jer sam shvatila prekasno.