Tek smo počeli izlaziti, i sve je bilo novo, uzbudljivo. Postojala je ta iskra među nama, ona vrsta povezanosti koja obećava nešto posebno. Međutim, ubrzo sam saznala da je on bio na samom kraju s novcem. Želio je provesti vrijeme sa mnom, ali nije mogao ni zamisliti da priušti bilo što. Vidjela sam da ga to muči, da ga izjeda osjećaj nemoći. I tada sam došla na ideju.
Pozvala sam ga na romantični vikend, i to sve – plaćeno s moje strane. Htjela sam da se opustimo, da se zbližimo, bez stresa i problema. Zamišljala sam to kao priliku da uživamo u trenutku, zaboraveći na sve brige i obaveze.
Vikend je prošao sjajno. Smijali smo se, razgovarali satima, istraživali nepoznate ulice i uživali u malim stvarima. Zaista smo se povezali i sve je djelovalo kao da je iz nekog savršenog filma. Zamišljala sam da ovo može biti početak nečega stvarno posebnog. Na povratku kući osjećala sam se predivno, ispunjeno, jer smo proveli vrijeme na najbolji mogući način.
Međutim, svega nekoliko minuta nakon što sam ga ostavila kod kuće, telefon mi je zazvonio. Na ekranu je pisalo njegovo ime, a u glavi mi je bilo samo jedno pitanje: ‘Što sada?’ Zvonio je, ali kad sam pogledala poruku koju mi je poslao, srce mi je skoro stalo. Nije mi poslao nijednu emotivnu riječ, ništa što bi ukazivalo na zahvalnost ili sjećanje na sve što smo proveli zajedno. Umjesto toga, bila su samo dva hladna, kratka slova: „Nije dovoljno.”
Zadrhtala sam. Nisam mogla vjerovati što čitam. Osjećala sam se potpuno zbunjeno. Nije imalo nikakvog smisla. Moje misli su bile u haosu i nisam imala pojma kako da reagiram. I tako, odlučila sam se na šutnju i nisam mu odgovorila. Nisam znala ni što bih rekla, a nisam željela ništa učiniti što bi dodatno kompliciralo situaciju.
No, stvari nisu stajale tu. Kasno te noći, kada sam pokušavala smiriti misli, došla mi je poruka od moje najbolje prijateljice. Poruka je bila kratka, ali dramatična: „Moraš odmah provjeriti svoj Facebook.”
Moj um je počeo raditi brže, srce mi je bilo u grlu, a ruke su mi drhtale. Nije mi bilo jasno što mi želi reći, ali osjećala sam da nešto nije u redu. Otvorila sam Facebook, i srce mi je stalo kad sam vidjela oznaku na fotografiji koja me zatekla usred noći. Djevojka koju nisam poznavala označila je njega na svojoj slici.
Fotografija je bila snimljena samo deset minuta nakon što sam ga ostavila kod kuće. Bili su zajedno u romantičnom restoranu, smješteni za stolom, nasmijani i očigledno uživajući jedno u drugom.
Opis uz fotografiju glasio je: „Ja sam najsretnija djevojka što te mogu zvati svojim dečkom.”
U tom trenutku, kao da je sve stalo. Cijeli svijet mi je pao na ramena. Osjećala sam se izdano, prevareno i duboko povrijeđeno. Moje misli su se vrtjele u krug, nisam mogla vjerovati da je to stvarno bio kraj nečega što sam smatrala posebnom vezom. Osjetila sam potrebu za pauzom, ne samo od njega, nego od svega toga.
Tog trenutka, nešto u meni se slomilo, ali i oslobodilo. Shvatila sam da sam davala previše nekom tko to nije znao cijeniti. Da sam ulagala emocije, trud i vrijeme u nekoga tko me nije vidio onako kako sam ja njega. I zato sam odlučila nešto važno – uzeti pauzu od dejtanja na cijelu godinu.
Trebalo mi je vrijeme da obnovim svoje misli i ponovo se fokusiram na sebe. Potrebno mi je bilo vrijeme da se oslobodim svega što me emotivno iscrpilo. Taj trenutak mi je zapravo dao veliku lekciju: ponekad moramo postaviti granice, čuvati svoje srce i ne dopuštati da drugi igraju s našim osjećajima.
Jer ako nešto nije dovoljno – onda nije dovoljno dobro za nas.
