Ovo je priča o ženi koja je vjerovala da živi život iz snova — sve dok jednog dana nije otvorila vrata tame, zaklonjene među stranicama jednog dnevnika. Od tada, za Anu, više ništa nije bilo isto. Ljubav se pretvorila u strah, a dom u zamku. Da bi sačuvala razum — i vlastiti život — morala je ostaviti sve iza sebe.
Život prije istine
Ana, iz predgrađa Sankt Peterburga, imala je život koji se činio ispravnim: stabilan posao, pristojan stan, bezbrižno djetinjstvo u sjećanju i jasne planove za budućnost. A onda je upoznala Alekseja — tihog, šarmantnog, obrazovanog muškarca koji je djelovao kao savršen dodatak njenom uredno složenom svijetu.
Njihov zajednički život tekao je skladno: zajednički stan, večeri uz vino, razgovori o porodici. Bio je brižan, predusretljiv, nježan. Sve dok jednog dana, čisteći njegovu radnu sobu, nije otvorila fioku koju nije smjela otvoriti. U njoj je bio dnevnik. I istina.
Dnevnik smrti
U početku, zabilješke su bile obične — svakodnevni događaji, lične misli. A onda, stranica po stranica, počela je otkrivati drugu osobu. Nekoga ko nije bio Aleksej. Neko ko je postao Aleksej.
Pravi Aleksej, pisalo je, “završio je u jezeru.” A on — on je samo uzeo njegovo ime, lice i život. Ana je čitala zapise o planovima, o njoj — kako će “biti dio kompozicije u vodi, s mirisom ruža i njenog parfema”. Opisi su bili precizni, hladni, umjetnički izopačeni.
Te noći nije spavala. Te noći je nestala.
Bježanje bez povratka
U panici i šoku, Ana je kontaktirala jedinog čovjeka koji je mogao pomoći — Igora, nekadašnjeg poznanika iz studentskih dana, koji je uvijek imao “veze”. U tišini jedne mračne kancelarije, Ana je umrla. Rodila se Eva Sokolova.
Novi pasoš, novo ime, novi izgled. Ošišana kosa. Nova boja očiju. Soba u poluraspadnutoj zgradi na rubu grada. U džepu samo strah i nekoliko hiljada rubalja.
Život na ivici
Eva se preselila u Primorsk, mali obalni gradić. Zaposlila se kao konobarica u baru “Breeze”, neprimjetna među mornarima i turistima. Naučila je da hoda drugačije, da se smije drugačije, da nikad ne gleda dvaput istu osobu u oči.
Ali prošlost ima dug dah.
Jednog dana, na stolu je našla koverat. U njemu — sušena ruža i poruka: “Naći ću te svuda.”
Rukopis je bio njegov.
Završnica ili nova igra?
Promijenila je grad. Opet. Ali mir nije došao. Sve dok jednog jutra, u lokalnim novinama, nije pročitala: “Tijelo neidentifikovanog muškarca pronađeno u zalivu, okruženo ružama. Poruka: ‘Ne bih mogao da živim bez tebe, ljubavi moja.’”
Ana — Eva — znala je. To je bio on. Provjerila je kod Igora. Otisci prstiju potvrdili: Dmitrij Nekrasov, bjegunac iz psihijatrijske ustanove. Čovjek koji je postao Aleksej.
Završio je u vodi. Baš kako je zapisao za druge. Kao posljednji čin svoje bolesne simfonije.
Život poslije straha
Ipak, olakšanje nije došlo. Eva je otišla do mjesta gdje je tijelo pronađeno. Ponijela je crvenu ružu. Bacila ju je u more.
Ali more nije odnijelo sve.
Svaki zvuk još uvijek ima sjenku. Svako zvono u noći još uvijek tjera srce da preskoči. Svaki muškarac sa tamnim očima budi stari strah.
Ali tog dana, napravila je izbor. Nazvala je šeficu iz lokala i rekla:
“Spremna sam da preuzmem odgovornost. Želim voditi drugu salu.”
Mali korak. Prvi pravi korak.
Ka životu bez straha.
Ka slobodi.
