Mnogi roditelji, često nesvjesno i s najboljom namjerom, prave greške u pristupu svom djetetu. Vjeruju da određene metode – poput tišine ili ignorisanja – pomažu u vaspitanju. Ipak, jedno važno pravilo ne smijemo zaboraviti: dijete nije odrasla osoba. Ono ne zna da čita između redova. I ono ne zna da ćutanje može biti „odgojna poruka“.
Bez obzira koliko zrelo djelovalo, dijete nije emocionalno razvijeno da bi razumjelo neizrečene signale. I upravo tada, kada pogriješi ili izazove stresnu situaciju, ono najviše treba roditeljsku prisutnost – ne tišinu.
Kad dijete pogriješi, a roditelj zašuti
Zamislite dječaka od šest godina koji slučajno prospe supu. Otac viče, a zatim – tišina. Gleda kroz njega kao da ne postoji. Dječak pokušava da priđe, ali nailazi na zid.
U njegovoj maloj glavi tada se rađa opasna misao:
“Vrijedim samo kad sam dobar. Kad pogriješim, više nisam važan. Možda je bolje da postanem nevidljiv.”
Ignorisanje koje odrasli često koriste među sobom kao oblik distanciranja ili tihe kazne, u dječjem svijetu postaje nešto mnogo dublje – osjećaj gubitka ljubavi. Jer djeca, posebno mala, ne prave razliku između „ponašanja“ i „lične vrijednosti“. Za njih je to jedno te isto.
Ljubav ne smije biti uslovljena ponašanjem
Umjesto tišine, dijete zaslužuje podršku – čak i kad pogriješi. U istoj situaciji mnogo zdravija reakcija bila bi:
„Prosuo si supu. Hajde da zajedno obrišemo.“
Na taj način, roditelj postavlja granicu i reaguje na ponašanje, ali ne odbacuje dijete. Uči ga da greške nisu kraj svijeta i da ne umanjuju njegovu vrijednost.
Kada tišina boli više nego vika
Slični obrasci se javljaju i među braćom i sestrama. Česta je scena: četverogodišnja djevojčica udari brata. Majka je izgrdi i – ode. Ignoriše njene pozive, ne vraća se. U tom trenutku djevojčica osjeća nešto dublje od krivice – osjeća da je prestala biti voljena.
“Kad pogriješim, mama me više ne voli.”
Zamislite umjesto toga da majka kaže:
„Ne želim da udaraš brata. Hajde da sjednemo da se oboje smirite.“
Time djetetu šalje poruku: „Nisi loša. Loše je bilo ponašanje. Ja sam tu da ti pomognem da popraviš.“
Granice – da. Odbacivanje – ne.
Postavljanje granica ne znači emocionalno povlačenje. Djeca treba da znaju šta nije dozvoljeno, ali i da će roditelj ostati uz njih – i kad pogriješe. Jer upravo tada im je podrška najpotrebnija. Nisu greške ono što najviše šteti djeci – već osjećaj da su zbog njih nevidljiva i nevoljena.
Roditelji, birajte prisutnost umjesto tišine
Dijete koje zna da ga roditelj voli i kada pogriješi, gradi snažan osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Nauči da nije vrijedno samo kada je „dobro“. Nauči da griješiti nije isto što i biti manje vrijedan.
Na kraju, djeci ne trebaju savršeni roditelji. Trebaju im roditelji koji ostaju prisutni – i kada je teško, i kada su ljuti, i kada ne znaju odmah kako da reaguju. Jer najvažnija lekcija koju dijete može naučiti jeste: “Voljen sam. Bez obzira na sve.”
