Te noći probudila sam se naglo, oko tri ujutro. Na stolu je svijetlio moj telefon. Kada sam ga uzela u ruke, srce mi je zadrhtalo – imala sam dvanaest propuštenih poziva od mame i poruku: „Opljačkana sam! Dođi brzo!“ Bez razmišljanja sam navukla jaknu, sjela u auto i pojurila prema njenoj kući.
Vožnja je trajala vječnost. Glava mi je bila puna pitanja – zašto se ne javlja kada je zovem? Šta ako joj se nešto desilo? Strah je nadjačao svaku sumnju, pa ni na tren nisam pomislila da poruka možda nije ono što izgleda.
Kada sam stigla, mama me dočekala na vratima, zbunjena i tiha: „Nisam ti poslala poruku.“ Krv mi se sledila. Pokazala sam joj ekran, ali njeno lice je još više problijedjelo. Ušla je unutra i nakon nekoliko minuta vratila se s telefonom. Na ekranu je stajala njena nedovršena poruka: „Dušo, budi oprezna! Upravo sam vidjela na vijestima da je tvoj grad u opasnosti. Bilo je nekoliko pljački blizu tvoje kuće.“
Objasnila mi je da ju je napisala u panici, ali da je nikada nije poslala. Ipak, ja sam poruku dobila – samo u potpuno izmijenjenoj verziji. Ko ju je onda poslao? I još strašnije – ko me je zvao te noći?
Ostala sam kod nje da se uvjerim da je sigurna, a kasnije krenula kući. Bila sam iscrpljena i napeta. Pred vratima me presjeklo – ulazna vrata su bila odškrinuta. Ušla sam i zatekla haos. Ormar otvoren, stvari razbacane, nekoliko vrijednih predmeta nestalo. Shvatila sam da je neko provalio dok sam bila odsutna.
U glavi mi je pulsiralo jedno pitanje: da li je poruka bila samo zastrašujuća slučajnost, ili je neko namjerno hakovao mamin telefon da me izvuče iz kuće? Sama pomisao da je sve unaprijed isplanirano, da je poruka bila mamac, ledila mi je krv u žilama.
Policija je napravila zapisnik, ali nije bilo dokaza, samo hladan osjećaj da me neko posmatra. Noćima nisam spavala. Svaki šum budio me je, svaki trzaj podsjećao na tu poruku. Nakon nekoliko sedmica odustala sam – prodala sam kuću i odselila.
Ali istina je da mir nisam pronašla. I danas, kad vidim poruku kasno u noć ili niz propuštenih poziva, tijelom mi prođu isti trnci kao one noći. Ponekad se pitam – da li je to bila samo jeziva slučajnost ili hladnokrvno smišljen plan?
Nikada nisam dobila odgovor. Ali znam jedno – osjećaj sigurnosti zauvijek sam izgubila.