Te večeri nisam izgubio samo ženu koju sam volio — izgubio sam i dio sebe.
Kad sam se te noći vratio kući, mamuran i slomljen, znao sam da donosim sa sobom težinu greške koju ni vrijeme, ni izgovori neće moći izbrisati. Nije to bio samo još jedan izlazak. Bio je to trenutak slabosti koji je srušio sve ono što smo zajedno gradili godinama. Već na pragu, osjetio sam – znala je.
Nisam morao ništa reći.
Tragovi ruža na ovratniku bili su dokaz, glasniji od bilo koje riječi. Bili su nepobitni, bolni, gotovo surovi u svojoj tišini. Prije nego što sam uspio izgovoriti ijedan pokušaj opravdanja – ako ga je uopće i bilo – spustio sam pogled i izgovorio istinu.
Rekao sam sve.
Bez ublažavanja, bez prečica. Iskreno, jer lagati pred njenim pogledom, u kojem je uvijek postojala čista, nježna istina, bilo bi nedostojno. Plakala je. Ne glasno, već onako kako plaču oni koji su voljeli iskreno – iznutra, duboko, tiho, ali zauvijek.
Mrzila me. I imala je pravo.
Nisam tražio oproštaj. Nisam ga zasluživao.
Ujutro je otišla. Bez riječi. Bez oproštaja. Samo je spakovala svoj život i ponijela ga sa sobom. Pogledala me još jednom – pogled pun tuge, ali ne i mržnje – i zatvorila vrata. Zauvijek.
Godinama poslije, tražio sam je.
U prolaznim licima, u tuđim osmijesima, u svakom pokušaju da ponovo osjetim nešto slično njoj. Nikad nisam uspio. Ostala je tišina za njom – tišina koju sam nosio kao svakodnevnu kaznu, kao nevidljivu ranu što nikad ne zarasta.
A onda, sasvim slučajno, na jednom običnom sivom popodnevu, dok sam lutao bez cilja – kao što to činim otkad je nema – vidio sam je.
Njenu majku.
Stajala je pored trafike, držeći za ruku malog dječaka. Bila je starija, umornija, s licem koje je nosilo godine tuge. Pogledala me – i na tren, u njenim očima zaiskrila je ona ista toplina koju je Ana nosila. I sve se vratilo. Sve.
A ja sam stajao tamo, nijem, sa srcem koje je opet puklo, ali ovaj put tiho. Bez zvuka. Poput njenog odlaska.
