Po rođenju naše kćerkice, moj muž je insistirao da joj damo ime Katarina. Nisam imala ništa protiv – ime mi se sviđalo, zvučalo je lijepo i elegantno. Bez puno razmišljanja, pristala sam, vjerujući da je to samo ime koje mu se dopada.
Nekoliko sedmica kasnije, jedne noći ustala sam da popijem vode. Dok sam prolazila pored bebine kolijevke, zatekla sam muža kako sjedi pored nje i tihim glasom joj šapuće:
“Prelijepa si. Bićeš kao ona, ja ću te naučiti. Kaćo, uvijek ću te voljeti.”
Zastala sam kao ukopana. “Ona”?! Srce mi je počelo ubrzano kucati. Odjednom su mi kroz glavu prošle najgore misli – dao je našoj kćerkici ime po svojoj bivšoj ljubavi!
Osjećaj izdaje me preplavio. Kako je mogao? Da li je još uvijek voli? Da li sam ja bila samo zamjena? Osetila sam kako mi krv ključa, a u grudima gorčinu koju nisam mogla da suzbijem.
Bijesna, sačekala sam ga u spavaćoj sobi. Čim je ušao, sasula sam mu u lice:
“Kako si mogao?! Kako si imao srca da ime naše kćerke nosi žena koju si nekada volio? Kako si mogao da me ne pitaš, da me tako poniziš?”
Gledao me mirno nekoliko sekundi, kao da pokušava da shvati odakle dolazi sva ta ljutnja. A onda je tiho rekao:
“Ljubavi… Katarina je bila moja starija sestra. Umrla je kad sam imao pet godina.”
U trenu mi je ponestalo daha. Znala sam da je imao sestru koju je prerano izgubio, ali nikada nije govorio o njoj, nikada nije spominjao njeno ime. Sjetila sam se koliko mu je teško padalo kada bi neko u razgovoru spomenuo gubitak u porodici, koliko je uvijek skretao temu.
Osjetila sam se tako glupo. Moja ljubomora i nesigurnost natjerali su me da pomislim ono najgore, a on je samo želio da oda počast voljenoj sestri koju nikada nije prestao da voli.
Te noći sam plakala – ne zbog njega, već zbog sebe i svoje nesmotrenosti. Ponekad treba da pitamo, prije nego što sudimo. 💔
