Porodica Misimović iz Gradiške godinama je poznata po neobičnoj odluci koju je donio otac Vitomir: trojici sinova dao je imena povezana s istorijskim ličnostima iz različitih, često suprotstavljenih perioda. Jedan od braće sada je ispričao kako je to izgledalo u školi, na policijskoj kontroli i u crkvi.
Vitomir se nakon godina provedenih u inostranstvu vratio u rodni kraj. Opisuju ga kao čovjeka snažnog karaktera, koji nije volio slijepo slijediti pravila niti mišljenje većine.
Imena koja su izazvala reakcije
Kada je trebalo imenovati sinove, Vitomir je odlučio uraditi nešto o čemu će se dugo pričati. Jednom je dao ime povezano s osnivačem poznate dinastije, drugom ime koje je izazvalo posebno mnogo reakcija, a treći je dobio ime po poznatom vojvodi.
Ljudi su se često pitali kako je moguće da imena koja simbolizuju potpuno različita razdoblja i ideje nose braća iz iste kuće. Prema priči porodice, otac je želio pokazati da ljudi mogu živjeti zajedno uprkos razlikama i da ime ne mora određivati kakav će neko postati čovjek.
Šala na času istorije
Srednji brat posebno pamti djetinjstvo. Njegovo ime budilo je znatiželju gdje god bi se pojavio, a među školskim drugovima bilo je čest povod za šalu.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka bio je čas istorije. Kada je nastavnik pitao učenike ko je bio Tito, braća su se uključila u razgovor i našalila se da im je Tito otac. Cijeli razred prasnuo je u smijeh, a nastavnik je, kako se navodi, ostao zatečen odgovorom.
Policajac odustao od kazne
Neobično ime pratilo ga je i u odraslom dobu. Prema njegovom prisjećanju, službenici bi prilikom policijskih kontrola često zastali kada bi pročitali podatke iz dokumenata.
Jedan policajac se, kako se navodi, toliko iznenadio da mu je u šali rekao kako bi bilo „istorijski neprikladno“ da mu napiše kaznu. Na kraju ga je pustio da nastavi put bez kazne.
Problem sa sveštenikom
Ime nije uvijek izazivalo samo osmijehe. Kada je želio krstiti svoje dijete, našao se u neobičnoj situaciji. Sveštenik nije želio obaviti obred sve dok se muškarac ne „odrekne“ imena koje je dobio od oca.
Nakon razgovora ipak je pronađen kompromis. U crkvene knjige upisan je pod drugim imenom, dok je svoje pravo ime i dalje koristio u svakodnevnom životu.
Supruga Zora i humor kao rješenje
Danas živi mirnim porodičnim životom. Radi kao varioc i zajedno sa suprugom i djecom gradi svoj dom.
Ni njegova supruga nije negativno reagovala kada je prvi put čula kako se zove. Cijelu situaciju prihvatila je s humorom, a pomogla je i činjenica da se ona zove Zora. Prijatelji i porodica tako su dobili još jedan povod za šalu, a ona se, kako se navodi, našalila da je sudbina očigledno željela da „Zora bude uz Tita“.
Ponosan na očevo nasljeđe
Dok mu je kao dječaku ponekad bilo neugodno zbog pogleda i komentara drugih, s godinama je promijenio stav. Shvatio je da nije mogao birati svoje ime, ali da može birati kako će ga nositi.
Za njega je ime danas prije svega uspomena na oca i neobičnu porodičnu priču. Takav odnos pokazuje da porodica svoja imena više ne doživljava kao teret.
U regiji s teškim istorijskim naslijeđem imena često nose dodatno značenje, pa ne čudi što su izazvala toliko pažnje. Priča porodice Misimović podsjeća na to da nešto što je nekada moglo biti razlog za podjele može, uz dovoljno humora, postati obična porodična anegdota.
Ime je samo ime, a čovjek mu svojim životom daje pravo značenje.
Tako, ukratko, na sve gleda srednji brat, čije je ime tokom života izazvalo bezbroj neobičnih situacija.