Ovo je priča jedne žene iz Niša. Priča koja nije glasna, ali odzvanja u mnogima. Priča o djetinjstvu u kojem se ljubav i strah svakodnevno sudaraju, a dom, umjesto utočišta, postaje mjesto gdje se uči kako preživjeti.
Odrasla je uz oca koji je bio zavisnik od alkohola. U njenim najranijim sjećanjima ostao je zagrljaj – topao, ali s mirisom vinjaka i osjećajem nelagode. Ta mješavina bliskosti i nesigurnosti pratio ju je kroz djetinjstvo. Otac nikada nije bio nasilan, ali njegova prisutnost je imala težinu. Trijezan, bio je odsutan i tih. Pijan, previše prisutan – bučan, emotivno nestabilan, nepouzdan. Upravo ta nestalnost najviše je boljela.
Porodica je, spolja gledano, djelovala „normalno“. Dvoje djece, majka koja se trudi, otac koji ima svoje bolje dane. Ali iza zatvorenih vrata odvijala se tiha drama u kojoj je alkohol bio stalni gost. Svaka plata značila je početak nove runde skrivanja novca, suza i pokušaja da se održi kakav-takav red. Kada bi otac nestao na dan ili tri, vraćao bi se prazan – pogledom, riječima, razumom. Jednom prilikom, pojavio se s pohabanim buketom cvijeća iz kojeg je visila traka „Posljednji pozdrav“. Bilo je jasno da je cvijeće uzeto s groblja. Ipak, ono što je nju zaboljelo nije bio gest, već simbolika. Kao da je sam sebi donio oproštaj, tiho i bez riječi.
Majka tada nije ni plakala ni vikala. Samo ga je oprala, smjestila u krevet i zaćutala. Kao da više nije bilo snage za pitanja.
Kako je rasla, tako se mijenjao i njen pogled. U tinejdžerskim godinama, sve češće ju je preplavljivao osjećaj stida. Jednom je na ulici ugledala oca kako leži na klupi, zagrljen s praznom flašom. Bila je s drugaricama. Samo je pobjegla. Tog dana, saosjećanje je ustuknulo pred sramotom. Prvi put nije vidjela svog tatu – već čovjeka koji je razorio njen svijet.
Pokušavala je nagovoriti majku da ode. Da spasi sebe, njih. Ali majka nije mogla. Možda iz ljubavi. Možda iz navike. Možda zato što joj je priznanje poraza bilo teže od svakodnevne borbe. A ona, još djevojčica, učila je kako da preživi bez oslonca. Kako da se emocionalno skloni – i od drugih, i od sebe.
Danas, kao odrasla žena, nosi ožiljke koji nisu vidljivi, ali se osjećaju. Naučila je da prepoznaje ljude koji se smiju dok im duša šuti. Naučila je da bude neprimjetna, da ne traži previše, da uvijek prvo pita druge kako su. Jer je i sama bila dijete koje je pokušavalo da sve bude „u redu“ – dok ništa nije bilo.
Njena priča nije jedina. I nije tu da bi se nekome sudilo, ni ocu, ni majci. Ona je podsjetnik da mnogi domovi nisu ono što izgledaju. Da iza zatvorenih vrata često postoji tišina koja boli više od vike. I da, uprkos svemu, ljudi koji iz takvih kuća izađu, nose u sebi tihu, postojanu snagu. Ne onu koja vrišti – već onu koja svakog jutra ustaje, ide dalje i ne zaboravlja.
