Bombardovanje zgrade RTS-a 23. aprila 1999. godine jedan je od najtragičnijih događaja tokom NATO bombardovanja SR Jugoslavije. Tog kobnog jutra, u napadu koji je usmrtio 16 zaposlenih Radio-televizije Srbije, svet je postao svedok nečega što do tada nije viđeno – napada na jednu medijsku kuću u ratu.
Sećanje na nevine žrtve
Godinama kasnije, bol i sećanje na stradale ne jenjavaju. Svake godine, na godišnjicu napada, porodice, prijatelji i kolege okupljaju se kako bi odali počast žrtvama. Njihova imena, lica i doprinos radu Javnog servisa Srbije ne smeju biti zaboravljeni.
Voditeljka Gordana Stijačić, u emotivnom trenutku tokom programa, nije mogla da zadrži suze dok je podsećala gledaoce na tragediju i gubitak svojih kolega. „Za nas oni nisu bili samo kolege, bili su nam prijatelji i drugari“, rekla je, naglašavajući da je sećanje na njihova imena i dela jedini način da im se oda počast.
Napad bez presedana
NATO je zgradu RTS-a proglasio „legitimnim vojnim ciljem“, uprkos tome što se u njoj nalazilo preko 150 civila. Napad je izvršen u 2:06 iza ponoći, u trenutku kada su se novinari i tehničari nalazili na svojim radnim mestima, radeći ono što su radili svake noći – informisali građane.
Međutim, činjenica da je gađana civilna institucija, u kojoj su radili ljudi koji nisu imali nikakvu vojnu funkciju, izazvala je međunarodne osude i rasprave o moralnim i pravnim aspektima ovog napada. Ovaj događaj ostaje jedan od najmračnijih trenutaka u savremenoj istoriji ratnog novinarstva i primer kršenja osnovnih principa humanitarnog prava.
Da se nikada ne zaboravi
Danas, 25 godina kasnije, ostaje pitanje pravde i odgovornosti. Iako su različiti međunarodni izveštaji priznali da je napad bio suprotan pravilima ratovanja, niko od zvaničnika NATO-a nikada nije odgovarao za ovaj čin.
Sećanje na 16 stradalih radnika RTS-a ne sme izbledeti. Njihova posvećenost, hrabrost i nevina žrtva služe kao podsetnik na to koliko je važno braniti slobodu medija, istinu i ljudski život – u svakom vremenu i pod bilo kojim okolnostima.