Jedna od najpotresnijih tragedija dogodila se 2024. godine. Tijelo tridesetdvogodišnje Marte pronađeno je u provaliji. Živjela je tiho i povučeno, a umrla na način koji ne smije biti prešućen – ni zaboravljen.
U ljeto 2024. godine, u jednoj zabačenoj i teško pristupačnoj provaliji na sjeveru Italije, pronađeno je beživotno tijelo Marte Marije Ohrisko – žene ukrajinskog porijekla, čija je sudbina potresla cijeli region. Do tada, Marta je vodila samotnjački život u kamp-prikolici smještenoj tik uz liticu, daleko od grada i očiju svijeta.
Jedina osoba s kojom je dijelila svakodnevicu bio je Ilija Batrakov, četrdesetjednogodišnji ruski državljanin. Njihov način života mogao se, na prvi pogled, činiti kao izbor alternativnog mira u prirodi. Ali ispod privida slobode, krila se dugogodišnja priča o zlostavljanju, psihološkoj izolaciji i – na kraju – brutalnoj smrti.
Isprva, slučaj je okarakterisan kao moguća nesreća. Ilija je tvrdio da je Marta pala s litice tokom šetnje, i da joj nije mogao pomoći. Njegova verzija je, međutim, ubrzo počela da se urušava: emotivno distancirano ponašanje, kontradiktorni iskazi i detalji koji nisu imalo smisla, pokrenuli su sumnje istražitelja.
Prava istina izašla je na vidjelo tek kada je policija analizirala digitalne uređaje para. Među izbrisanim i djelimično oporavljenim porukama pronađena je ona koja para srce:
„Pala sam… Izvini… Pomozi mi da ustanem… Ovo je poziv u pomoć.“
To nisu bile riječi osobe koja je odmah izgubila život – nego žene koja je bila svjesna, povrijeđena i prestravljena. Koja je molila da joj se spasi život. Umjesto toga, ostavljena je da leži satima – sama.
Istraga je pokazala da se Ilija naknadno spustio do Marte, ali ne da bi joj pomogao. Naprotiv – dodatno ju je povrijedio. Udario ju je, zatim zadavio. Nakon toga se vratio u prikolicu, obrisao poruke i dokaze, i tek sutradan prijavio njen „nestanak“. Sve to, hladnokrvno i proračunato.
Presudan dokaz bio je rezultat obdukcije: u njenim disajnim putevima pronađeni su ostaci zemlje i biljnog materijala – što znači da je Marta bila živa kada je pala, ili kada je bačena u provaliju. To je bilo dovoljno da se slučaj redefiniše kao teško ubistvo s predumišljajem.
Kako su dani prolazili, u javnost su izlazili šokantni detalji iz njihovog zajedničkog života. Marta nije živjela slobodno – već kao zatočenica bez rešetaka. Godinama je trpjela fizičko i psihičko nasilje: bio je ljubomoran, paranoičan i nasilan. Tukao ju je, palio joj odjeću, gasio cigarete na tijelu. Prijetio joj nožem, branio kontakte s porodicom, prijateljima i ljekarima. Bilo je bolničkih zapisa o njenim povredama – ali niko nikada nije pitao dovoljno duboko. I niko nije reagovao.
Marta je, uprkos svemu, ostajala. Kao i mnoge žrtve porodičnog nasilja, vjerovala je u promjenu. Nadala se. Možda je mislila da će ljubav nadvladati nasilje. Vjerovala je – i to ju je koštalo života.
Nakon devet mjeseci detaljne istrage, prikupljanja forenzičkih i digitalnih dokaza, saslušanja svjedoka i stručnih analiza, Ilija Batrakov je optužen za teško ubistvo s predumišljajem. Tužilaštvo zahtijeva maksimalnu kaznu – do 24 godine zatvora. Suđenje je još u toku, ali količina dokaza ne ostavlja prostor za sumnju.
Marta nije „samo još jedna žrtva“.
Njena smrt je podsjetnik – snažan i bolan – na to koliko su porodično nasilje i femicid duboko ukorijenjeni problemi, i koliko često izostaje adekvatna reakcija društva i institucija.
Marta je vjerovala. Nadala se. Ostala je.
Zato je umrla.
Ova priča ne smije biti zaboravljena. Ne smijemo šutjeti.
Moramo naučiti slušati. Moramo vjerovati ženama.
Nasilje nije ljubav.
Nasilje nije slabost.
Nasilje je zločin.
Za Martu.
Za sve koje su još uvijek tihe.
Za one koje više ne mogu da govore.
