Neki ljudi već na samom početku života ponesu teško breme sudbine. Odrastu s tišinom umjesto zagrljaja, s pitanjima umjesto uspomena. Ipak, ne odustaju. Ovo je priča o Sajmonu Proterou, čovjeku koji nije tražio mnogo – samo jedno: da pita zašto.
Njegov život počeo je 1966. godine u malom selu u Velsu, i to na jedan od najtužnijih mogućih načina. Kao tek rođena beba, ostavljen je ispred toaleta Doma za nezbrinutu djecu. Pronađen svega nekoliko sati kasnije, bez imena, bez pratnje, bez priče, prebačen je u bolnicu i stavljen pod nadzor ljekara. Sve što je imao bila je budućnost koju će tek graditi.
Srećom, ubrzo su ga usvojili brižni ljudi velikog srca. U novom domu, u selu nedaleko od mjesta gdje je pronađen, dobio je ljubav, sigurnost i priliku za novi početak. Kada je imao devet godina, roditelji su mu, uz pomoć psihologa, odlučili reći istinu. Učinili su to s mnogo pažnje, ali ni to nije moglo ublažiti težinu spoznaje. Tog dana, u dječaku se rodilo pitanje koje nikada neće nestati: zašto su me ostavili?
Godine su prolazile, a Sajmon je odrastao u mirnog, vrijednog čovjeka. Iako je imao topli dom i podršku, sjena napuštanja ga nikada nije napustila. Njegova supruga Helen, njegova najveća podrška, hrabrila ga je da krene u potragu za odgovorima. Zajedno su se prijavili za televizijsku emisiju koja pomaže ljudima da pronađu izgubljene članove porodice.
Traganje nije bilo lako. Sajmon nije znao gdje je tačno rođen, niti imena svojih bioloških roditelja. Ali želja da sazna istinu postajala je jača, posebno nakon što je Helen preminula. Upravo tada, sam i ranjiv, odlučio je da ne odustane. Uz pomoć DNK testiranja i istraživačkog tima, desilo se nezamislivo – pronašli su njegovu biološku porodicu.
Prvi put u životu, Sajmon je bio na korak do odgovora. Međutim, njegova biološka majka, sada starija žena, odbila je da ga upozna. Tvrdila je da se ne sjeća tog perioda i izrazila strah od zakonskih posljedica. Za Sajmona, to je bio još jedan trenutak tihe tuge. Još jedno odbacivanje. Još jedno “ne”.
Ipak, nije ostao potpuno sam. Članovi šire porodice s majčine strane javili su se s iskrenom željom da ga upoznaju. Zahvaljujući njima, prvi put je vidio svoju fotografiju iz djetinjstva – izblijedjeli isječak iz novina, članak o bebi pronađenoj ispred doma. Suze koje je tada pustio bile su mješavina boli, olakšanja i tihe nade.
“Ne tražim ništa. Samo želim da je pitam zašto,” rekao je. Glas mu je bio tih, ali odlučan. To pitanje – zašto? – nosi cijeli život. Ne traži opravdanje. Ne traži pravdu. Samo istinu.
Za Sajmona, njegovi usvojitelji su njegovi pravi roditelji. Oni su mu dali ono što niko prije njih nije: dom, ljubav, osjećaj pripadnosti. Ipak, ona praznina s početka života nikada nije potpuno nestala.
I danas, u godinama kada je već i sam postao djed, Sajmon i dalje čeka. Ne s gorčinom, već s vjerom. Vrata koja su sada zatvorena možda se jednog dana otvore. A do tada, nastavlja živjeti dostojanstveno, s neugaslom željom da jednom čuje ono jedno, jednostavno – ali za njega presudno – objašnjenje.
Zašto?
