Nekada popularni pop izvođač, Bojan Tomović danas je jedno od najkompleksnijih i najkontroverznijih imena na domaćoj javnoj sceni. Sa samo 42 godine, iza sebe ima karijeru punu uspona i padova, ali i život obilježen dubokim ličnim krizama. U središtu svega nalazi se njegova višegodišnja borba s bipolarnim poremećajem – teškom dijagnozom koja mu je, kako sam kaže, potpuno promijenila život.
Dijagnoza koja mijenja sve
Bipolarni poremećaj – ranije poznat kao manično-depresivna psihoza – dijagnostikovan mu je u tridesetim godinama. Riječ je o hroničnom mentalnom oboljenju koje se manifestuje naglim promjenama raspoloženja, od maničnih faza povišene energije i euforije, do dubokih depresivnih epizoda obilježenih iscrpljenošću, gubitkom volje i suicidalnim mislima.
Tokom posljednjih godina, Bojan je više puta hospitalizovan – kako zbog pogoršanja mentalnog zdravlja, tako i zbog fizičkih komplikacija. U junu ove godine doživio je ozbiljnu zdravstvenu krizu: oticanje nogu i stomaka ukazivalo je na moguću duboku vensku trombozu, a dijagnoza plućne embolije zahtijevala je hitnu medicinsku intervenciju. Ubrzo nakon toga, uslijed pogoršanja psihičkog stanja, prebačen je na psihijatrijsko liječenje – peti ili šesti put do sada.
Liječenje – između litijuma i elektrokonvulzivne terapije
Zbog otpornosti na standardne antidepresive, Bojan trenutno prolazi kroz elektrokonvulzivnu terapiju (ECT), koja se primjenjuje kod najtežih depresivnih stanja. Sam opisuje terapiju kao bolnu, ali efikasnu: „Struja boli, ali nakon toga dolazi olakšanje.“ Uz ECT, koristi i litijum – jedan od najčešćih stabilizatora raspoloženja kod bipolarnih pacijenata.
Život izvan medicinske dijagnoze
No, Tomovićeva priča nije isključivo medicinska. Njegovo ponašanje je često bilo predmet medijskog interesovanja i osude. Javnost je šokirao priznanjem o nevjeri, ne sa drugom ženom, već – kako je sam rekao – s rođakom svoje supruge. Ova ispovijest naišla je na nevjericu i osudu, ali i izazvala pitanja o granicama privatnosti i autentičnosti javnih ličnosti.
Još jedna značajna prekretnica u njegovom životu bila je promjena vjere i identiteta. Tokom manične faze, Bojan je objavio da prelazi na islam i da uzima novo ime – Amar Moštrokola. Iako je naveo da ime ima porodične korijene, ubrzo je javno povukao tu odluku, ističući da se ne osjeća “dovoljno čistim” za religiozni život. Danas se identifikuje kao agnostik.
Porodični lomovi i institucionalizacija
Njegov odnos sa porodicom dodatno je komplikovan. Tokom jedne epizode, prijavljen je policiji od strane majke i ujaka, nakon čega mu je određena zabrana prilaska. Navodno je došlo do verbalnih i fizičkih incidenata, uključujući i polivanje pivom, što je dodatno pogoršalo odnose i dovelo do prisilne hospitalizacije.
Prethodno je bio hospitalizovan 2019. godine nakon pokušaja samoubistva, kao i 2024. godine, kada je prijavljen od strane porodice. U više navrata javno je govorio o suicidalnim mislima, pa čak i o ideji eutanazije, ali kaže da za to “nema petlju” i nada se da će ipak živjeti još decenijama.
Umjetnost kao spas i nada
Uprkos svemu, Bojan i dalje vjeruje u povratak muzici. Nada se da će mu nova terapija donijeti stabilnost i omogućiti da se vrati sceni. Ističe da su manične faze često bile izvor njegove kreativnosti, ali i uzrok mnogih impulzivnih i destruktivnih odluka. Za depresivne periode kaže da su najopasniji – tada ne može ustati iz kreveta, ne vidi smisao i prepušta se mraku.
Složen portret jednog čovjeka
Bojan Tomović je danas mnogo više od bivšeg pop pjevača – on je simbol kompleksnosti života s hroničnom mentalnom bolešću u društvu koje često ne razumije niti prihvata takve borbe. Njegova priča, puna krajnosti, skandala, priznanja i padova, izaziva i empatiju i nelagodu. Ona poziva na dublje razumijevanje psihičkih bolesti, ali i na preispitivanje granica između privatnog bola i javne znatiželje.
Na kraju, ostaje otvoreno pitanje – da li će Bojan, uprkos svemu, uspjeti da pronađe mir, stabilnost i povratak umjetnosti koja mu je nekada donosila toliko radosti? Ako je suditi po njegovim riječima, borba još traje – i nije bez nade.