U današnjem članku donosimo priču žene kojoj su mnogi okrenuli leđa – ne zbog greške, već zbog onog vječnog „šta će reći ljudi“. Umjesto podrške, dočekalo ju je razočaranje. Ali ona nije odustala. I upravo u tome leži snaga ove inspirativne priče…
Ljubav u poznim godinama kod nas još uvijek je nešto što se prešućuje, sumnjiči ili čak ismijava. A ako se još dogodi s osobom druge vjere – tada osude postaju još oštrije. Ipak, gospođa Anka dokazala je da prava ljubav ne zna za granice, godine ni pravila. Njene riječi: „Možda baš danas neko treba da čuje moju priču i usudi se na novi početak“ odzvanjaju glasnije nego ijedna osuda.
„Anka, šta radiš? Opet sama na toj klupi kao duh!“, povikala je komšinica Marija dok je prolazila noseći kese iz prodavnice. Samo sam slegnula ramenima. Nije znala da mi je ta stara klupa postala utočište – jedino mjesto gdje sam još osjećala da postojim. Djeca daleko, unuci tihi osim kad im treba nešto, a stan hladan otkako je moj Ivo otišao.
Od života više ništa nisam očekivala. Dugo sam živjela u tišini koja para srce, navikla na prazne zidove i sažaljive poglede. „Druga mladost“ bila mi je samo izraz iz reklama – bajka za one koji se boje priznati samoću.
A onda, dok sam gledala golubove kako kljucaju mrvice, kraj mene je sjeo stariji gospodin. Imao je kapu i pogled nekoga ko je mnogo toga vidio. „Dobar dan, gospođo. Smijem li sjesti?“ Klimnula sam tiho. Nisam imala volje za razgovor.
„Ja sam Izet. Ne viđam vas ovdje, a dolazim često“, rekao je.
„Anka“, odgovorila sam kratko.
„Znaš, moja rahmetli žena uvijek je govorila da su golubovi simbol vjernosti. Možda ih zato i gledam svaki dan – podsjećaju me na nju.“
Njegove riječi nešto su mi pokrenule u grudima. Počeli smo razgovarati – o vremenu, o djeci, o Sarajevu koje je on napustio devedesetih. Dani su prolazili, a naši susreti postali su navika. Smijali smo se sitnicama, dijelili tuge i tišinu. Bilo je prirodno. Ljudski.
Jednog dana, pogledao me i pitao: „Anka, hoćeš li na kafu?“ Srce mi je preskočilo. Nisam pila kafu s muškarcem otkako je Ivo umro.
Pristala sam. Sjeli smo u mali kafić, a konobarica nam se nasmiješila: „Eto, ima nade i za nas starije!“ Smijali smo se kao djeca.
A onda je došla oluja.
Moja kćerka Jelena došla je iz Njemačke i zatekla nas na balkonu. „Mama, ko je ovaj čovjek? Šta će ljudi reći? Pa ti praviš sramotu!“ Izgovorila je ono što društvo šapće starijim ženama koje se usude da se ponovo zaljube.
Izet je prolazio još gore. Njegov sin Emir bio je direktan: „Babo, šta će reći porodica? Žena druge vjere? Sramota!“
Stajala sam kao djevojčica kojoj roditelji brane da voli. Ali ovaj put nisam bila tiha. Pogledala sam Jelenu u oči i rekla: „Cijeli život sam živjela za druge. Sad želim bar malo da živim za sebe. Ako ti smeta što sam srećna – to je tvoj problem.“
Dani su prošli u tišini. Jelena nije govorila sa mnom. Izet je bio tih. Ipak, svakog jutra mi je donosio ružu i šaptao: „Anka, ljubav ne zna za godine ni granice.“
A onda – poruka.
Moj telefon je zasvijetlio. Unuka Tina: „Bako, čula sam za Izeta. Samo želim da znaš – podržavam te. Svi zaslužuju sreću.“
Plakala sam kao dijete. Od olakšanja.
Izet i ja smo otišli na more. Prvi put nakon mnogo godina osjetila sam sunce na koži bez težine u grudima. Držali smo se za ruke, ne mareći za poglede.
Po povratku, Jelena me je dočekala na vratima. Tiho je rekla: „Možda sam bila prestroga. Bojim se da ćeš opet patiti.“ Zagrlila sam je. „Ne boj se. Naučila sam – nikad nije kasno za sreću.“
Danas opet sjedim na toj klupi. Gledam golubove i dišem punim plućima. Zahvalna što nisam odustala kad su svi drugi očekivali da se predam.
Jer ljubav… ona zaista ne pita za godine. Samo traži srce koje još zna voljeti.