Kad sam imala deset godina, svako jutro imalo je svoj mali ritual. Mama bi me posjela na drveni stolac i polako plela moju kosu. Njene ruke bile su precizne, ali nježne, kao da svaka pletenica nosi priču koju još nisam mogla razumjeti. Bilo je nešto posebno u tome – takve frizure radila je samo kada je tata bio kod kuće. Kad bi otišao, umjesto pletenica, samo bi mi pogladila kosu i rekla: “Danas možeš pustiti kosu da se odmori.”
Tada nisam shvatala zašto, ali iz tih tihih osmijeha naučila sam da postoje odgovori koje riječi ne mogu objasniti.
Snaga u tišini
Godinama kasnije, kada je mama preminula 1998., otac mi je otkrio istinu. Živio je s opsesivno-kompulzivnim poremećajem (OKP). Njegov svijet bio je satkan od pravila – stolovi, kuća, pa čak i izgled žene i djece morali su biti u savršenom redu. Mama je plela moju kosu ne zato što je to bila njena želja, već da udovolji njegovom sistemu.
Ali kad bi ga nije bilo, dopuštala je sebi i meni slobodu. Kuća bi tada mirisala drugačije – oslobođeno i lakše. Njene pletenice bile su tiha zaštita, način da moje djetinjstvo ostane mekše i nježnije. 🌸
Dar djetinjstva bez tereta
Tata je godinama išao na terapije, ali OKP ga nikada nije u potpunosti napustio. Mama je bila njegov oslonac, a meni je dala najveći dar – djetinjstvo u kojem nisam morala nositi njegov teret. Njene kratke rečenice i osmijesi bili su poput mosta između strogosti i ljubavi.
U tim trenucima naučila sam da hrabrost ne mora biti glasna. Nekad je najveća snaga upravo u šutnji – u sposobnosti da podneseš težinu kako bi drugima bilo lakše disati.
Pletenice kao simbol
Danas, kad se sjetim tih jutara, ne mislim samo na frizure. Vidim simbol otpora, nježnosti i hrabrosti. Svaka pletenica bila je način da me zaštiti, svaka nit ljubavi ispletena u moju kosu.
Mama me naučila da ljubav ne mora uvijek vikati – ona se često skriva u tihim gestama, u osmijehu, u dodirom ruke. Njena tišina bila je moj mir, a njena snaga moj štit. 💞
Najveća lekcija
Tek kad sam odrasla, shvatila sam istinsku vrijednost tih trenutaka. Svaka pletenica bila je lekcija: hrabrost se ne mjeri riječima, već djelima koja olakšavaju život onima koje volimo.
Danas osjećam beskrajnu zahvalnost za svaki njen tihi osmijeh, za svaku sitnicu kojom je čuvala moje djetinjstvo. Njena tišina i dalje živi u meni, kao podsjetnik da ljubav nije uvijek glasna – ali je uvijek moćna.
