Kada je 2021. godine premijerno prikazan film „Dara iz Jasenovca“, šira javnost je prvi put saznala da iza potresne filmske priče stoji stvarna osoba – Jelena Buhač Radojičić. Kao desetogodišnja djevojčica preživjela je logor Stara Gradiška, dio zloglasnog jasenovačkog sistema smrti. Njena životna tragedija i snaga poslužili su kao inspiracija za scenario i režiju Predraga Gage Antonijevića.
Sama Jelena u više navrata je naglašavala: „Ja sam prava Dara iz Jasenovca, film je snimljen po mojoj životnoj priči.“ Za nju film nije bio samo umjetničko djelo, već istorijsko svjedočanstvo o patnjama djece i njihovih porodica.
Djetinjstvo joj je bilo prekinuto u najranijem dobu. Sa svega deset godina odvedena je u logor zajedno sa porodicom. Glad, poniženja i svakodnevne slike nasilja postali su njena stvarnost. U jednom svjedočenju ispričala je kako je gledala ubistvo žene koja je pokušala sakriti zlato u kosi – prizor koji je ostao urezan u njenoj svijesti do kraja života.
Najveći bol za nju bio je gubitak porodice. Odvojena od majke i mlađeg brata, živjela je s nadom da će ih jednog dana ponovo pronaći. „Još uvijek vjerujem da je moj brat živ, ta rana nikada ne zarasta“, govorila je. Upravo te riječi najbolje svjedoče o praznini koju je nosila.
Sjećala se trenutka kada je, ne shvatajući gdje se nalazi, od majke tražila hranu, a majčin odgovor glasio: „Ovo je logor, ovde nema da se jede.“ To je bio njen prvi susret sa surovom istinom.
Posebno je pamtila razdvajanje djece od majki pod izgovorom da će im biti bolje. Dok su mališani plakali i dozivali roditelje, Jelena je ćutala i skrivala suze, držeći u nedrima fotografiju svog oca. Ta mala uspomena bila joj je jedina snaga da izdrži.
Uslovi u logoru bili su nehumani. Djeca su spavala na slami, šišana do glave, često izložena poniženju i ruganju. Cilj je bio da im se oduzme dostojanstvo.
Spas za Jelenu i mnogu drugu djecu stigao je zahvaljujući Diani Budisavljević, Austrijanki koja je uz pomoć saradnika organizovala spasavanje više od 12.000 srpske djece iz logora. „Da nije bilo Diane, nas danas ne bi bilo. Ona je bila anđeo među ljudima“, govorila je Jelena s dubokom zahvalnošću.
Iako je preživjela, njen život nakon rata bio je obilježen traumama. Izgubila je čak 89 članova porodice, a noćne more i sjećanja na strahote pratila su je cijelog života. Često je govorila da i decenijama kasnije budi slike logora, bez mogućnosti da pronađe mir.
Uprkos svemu, odlučila je da svjedoči. „Ovo nije samo moja priča, ovo je priča svih nas djece koja smo preživjela Jasenovac. I onih koji nisu.“ Tim riječima stavila je sebe u ulogu čuvara sjećanja, kako bi istina o zločinima ostala zauvijek zapisana.
Film „Dara iz Jasenovca“ za nju nije bio običan projekat, već dokument o istini. Bio je to način da se kroz filmski jezik sačuva uspomena na nevine žrtve i ukaže na monstruoznost sistema koji je odnio hiljade života.
Ispovijest Jelene Buhač Radojičić nije samo lična tragedija, već univerzalna opomena. Njene riječi podsjećaju da se zločini ne smiju relativizovati niti zaboraviti. Njena priča ostaje simbol izdržljivosti i nade, ali i obaveza da se prenosi budućim generacijama.
Na kraju, i Jelena i film koji je snimljen po njenom iskustvu nose poruku budućnosti – da se zlo ne ponovi. Upravo zbog toga ime Jelene Buhač zauzima posebno mjesto, jer kroz njena sjećanja živi istina o onome što se dogodilo.