Nekada davno, u školskim klupama, voleo sam jednu devojku. Nikada joj nisam imao hrabrosti priznati svoja osećanja. Umesto toga, naš odnos bio je ispunjen sitnim svađama i provokacijama – kao da smo oboje nesvesno izabrali sukob kao način da budemo bliski.
Život nas je odveo na različite strane. Ja sam završio medicinu, posvetio se ginekologiji i opstetriciji, dok su godine prolazile u učenju, radu i borbi sa izazovima koje donosi lekarska profesija.
Dvadeset jednu godinu nakon što smo se poslednji put videli u školskim hodnicima, vratio sam se u svoj rodni grad kako bih bio bliže roditeljima. Sudbina je, međutim, imala planove za mene.
Jednog dana, pred mojim vratima pojavila se ona – nekadašnja ljubav iz mladosti. Sa njom je bila njena šesnaestogodišnja ćerka, trudna i uplašena. Gledao sam je i teško prepoznao. Lice joj je bilo iscrpljeno, odeća pohabana, a u očima se ogledao teret života.
Pričala mi je kako ju je muž napustio dok je još bila trudna. Ostavio ju je samu, da se bori za sebe i dete. Radila je kao čistačica u restoranima, jedva sastavljajući kraj s krajem. Sada je došla kod mene ne tražeći sažaljenje, već pomoć – želela je posao medicinske sestre kako bi obezbedila bolju budućnost za sebe i ćerku.
Tokom celog pregleda uspeo sam da zadržim profesionalnost, ali kada sam se vratio kući, suze su same krenule.
Sam sam. Izgubio sam suprugu u borbi sa leukemijom. Moj sin i ja preživljavamo dan za danom, noseći se sa tišinom u kući koja je nekada bila ispunjena ljubavlju.
Sada, dok razmišljam o njoj, o prošlim godinama i sudbinskom susretu, ne mogu da ne pomislim – da li bismo mogli pronaći sreću zajedno? Možda bismo, posle toliko bola i gubitaka, mogli izgraditi nešto novo. Možda je život odlučio da nam pruži drugu šansu.
Možda je konačno vreme da joj priznam ono što nisam imao hrabrosti reći pre dvadeset godina.