Sutra se u srpskom narodu slavi Ivanjdan – praznik rođenja Svetog Jovana Krstitelja, jednog od najpoštovanijih svetitelja u hrišćanstvu. Iako je u crkvenom kalendaru ovo značajan verski datum, Ivanjdan nosi mnogo dublje značenje – povezan je s prirodom, zdravljem, plodnošću i drevnim narodnim običajima koji su se prenosili s koljena na koljeno.
Veruje se da je baš na Ivanjdan priroda dostigla svoj vrhunac – sredina ljeta i trenutak kada se sunce, prema narodnom predanju, “tri puta zaustavlja na nebu”. To je simbol ravnoteže i snage prirode, ali i poziv ljudima da pronađu unutrašnji mir i povezanost sa svetim i zemaljskim.
Jedan od najpoznatijih običaja vezanih za ovaj dan jeste pletenje venaca od ivanjskog cveća. Ovi venci, pažljivo ubrani uoči praznika, kače se na kapije, staje, ambare pa čak i seoske krstove, vjerujući da štite domaćinstvo i donose blagostanje. Oni simbolizuju sunčevu snagu i životnu energiju.
Ivanjdanske lile – vatre koje se pale najčešće od brezovog drveta – još su jedan snažan simbol. Vatra predstavlja svetlost, zdravlje i duhovno čišćenje. Njena uloga je i u povezivanju dva sunca – ljetnjeg i zimskog – i u podsjećanju da se ciklusi prirode poštuju i njeguju. Djeca i mladi okupljaju se oko vatre, pjevaju, igraju i pletu vence – noć je to radosti i zajedništva.
Poseban značaj na ovaj dan ima i voda. Narod vjeruje da kupanje u rijekama, jezerima ili potocima donosi pročišćenje od bolesti, zle energije i uroka. Bilje ubrano na Ivanjdan, pogotovo jovanova trava, smatra se izuzetno ljekovitim – mnogi ga čuvaju tokom cijele godine kao prirodni štit za zdravlje.
Ivanjdan se često naziva i Devojačkim praznikom. Djevojke uoči dana pale vatru, beru ivanjsko i petrovsko cveće i pletu vence koje potom nose kući kao amajlije. U nekim krajevima, poput Gruže ili oko Čačka, djevojke su se provlačile kroz žive vatre i sa sobom nosile ugarak i venčić za sreću i udaju. U vinogradarskim krajevima, vinova loza se tih dana ne dira – vjeruje se da je tada pod božjom zaštitom i najbolje napreduje.
Jedan od posebno dirljivih običaja jeste onaj namijenjen ženama koje nemaju djece. One se, prema narodnom vjerovanju, provlače kroz vence jovanove trave, kupaju se u rijekama i uzimaju po travku iz venčića žena koje se zovu Stana ili Stanka – vjerujući da će im to pomoći da ostanu u drugom stanju.
Kad praznik prođe, venčići se kače iznad ulaznih vrata i ostaju tokom cijele godine – kao tiha, ali snažna zaštita doma. Na Ivanjdan se takođe ljudi bratime ili kumuju, izgovarajući zavjet: “Po Bogu i svetome Jovanu” – simbolizujući vječnu odanost, poštenje i povjerenje.
Ivanjdan nije samo svetac u kalendaru – to je dan kada se priroda, duhovnost i narodna mudrost susreću u najčistijem obliku. Dan kada se svetlost slavi, zdravlje priziva, a zajedništvo osjeća jače nego ikada.
