U vremenu kada cijene rastu iz mjeseca u mjesec, pitanje visine penzije i uslova života u starosti postaje ključno za ogroman broj ljudi. Posebno je važno razjasniti koliku penziju može očekivati osoba koja je radila 20 godina i cijelo to vrijeme bila prijavljena na minimalnu platu — realnost koja pogađa hiljade radnika u Srbiji i širom regiona.
Iako se često govori o povećanju penzija, realnost ne pruža mnogo razloga za optimizam. Prema podacima, prosječna penzija u Srbiji uprkos nedavnim povećanjima i dalje iznosi manje od 46.000 dinara mjesečno. Situacija je još teža za one s kraćim stažem i najnižim doprinosima. Osoba koja je radila samo 20 godina i to za minimalac, može danas da očekuje penziju od oko 14.000 dinara. To je daleko ispod granice dostojanstvenog života, nedovoljno čak i za osnovne potrebe poput hrane, lijekova i režija.
Prava žrtava političke represije
Osim redovnog penzijskog sistema, zakonodavstvo u Srbiji prepoznaje i posebnu kategoriju građana — one koji su u prošlosti bili žrtve političkog progona. Zakon o rehabilitaciji omogućava tim osobama da ostvare određene beneficije, među kojima je i računanje vremena provedenog u zatvoru kao dvostrukog penzijskog staža. Takođe, ako su bili nezaposleni zbog političkih razloga, taj period se može priznati do najviše dvije dodatne godine staža.
Međutim, treba naglasiti: ove godine se ne računaju u osnovicu za obračun penzije, već se priznaju kroz posebnu novčanu naknadu — vid moralne i simbolične satisfakcije, a ne konkretno penzijsko povećanje.
Da bi neko ostvario ovo pravo, mora imati najmanje osam godina radnog staža i pravosnažnu presudu o rehabilitaciji. Visina naknade se određuje prema prosječnoj neto zaradi u državi. Tokom 2024. godine, taj iznos je iznosio nešto više od 43.000 dinara. Naknada se isplaćuje redovno svakog 15. u mjesecu, a ukoliko korisnik umre, neisplaćeni iznosi ulaze u ostavinsku masu.
Papir i procedura – novi izazov za starije
Put do ostvarivanja ovih prava nije lak. Neophodna je kompletna dokumentacija — od presude suda o rehabilitaciji, do preciznih podataka o boravku u zatvoru, kao i aktivan bankovni račun. Iako zakon nudi mogućnosti, sama administracija često obeshrabruje. Za starije ljude, koji nemaju pomoć, ni digitalne vještine, to može biti nepremostiva prepreka.
U stvarnosti, većina penzionera, bez obzira na beneficije ili dodatke, ostaje među najugroženijim slojevima društva. Mnogi preživljavaju uz pomoć djece, dok se drugi svakodnevno bore da zatvore mjesec bez dugova.
Dostojanstvena starost nije luksuz
U društvu koje tvrdi da poštuje starije, dostojanstvena starost ne bi smjela biti privilegija – već pravo. Institucije moraju da učine više: ne samo da poboljšaju zakone, već i da ih pojednostave, objasne i učine dostupnim svakome, bez obzira na obrazovanje, vezu ili snalažljivost.
Poštovanje prema onima koji su decenijama radili i doprinosili zajednici mora da ide dalje od simbolike i obećanja. Mora se ogleda u konkretnim potezima: većim penzijama, jasnijim procedurama i sistemu koji stavlja čovjeka ispred birokratije.
Jer na kraju — penzija nije milostinja. Ona je dug društva prema svakom radniku.
