U današnjem članku donosimo priču s jedne sahrane koja se pretvorila u nešto sasvim neočekivano. Ostanite do kraja i pročitajte događaj iz Rogoznice koji je mnoge ostavio bez riječi, a neke i s osmijehom na licu. 🌿
Smrt je jedina izvjesnost života, ali koliko god znali da nas sve čeka, uvijek nas pogodi kao grom kada odnese nekog bližnjeg. Zato sahrane gotovo uvijek izgledaju isto – tišina, crnina, suze i težina koja pritiska srce. Ali u Rogoznici se dogodilo nešto drugačije: oproštaj koji je razbio sve obrasce i pokazao da i posljednji trenuci mogu nositi poruku života, a ne samo smrti.
Na tom sprovodu nije se čula tišina, niti hladni napjevi. Umjesto toga, grobljem su odjekivali zvuci tamburaša koji su svirali pjesmu „Volim piti i ljubiti“. 🎶 Bila je to omiljena melodija pokojnika i njegova posljednja želja – da ga ne prate suze, nego pjesma koja mu je simbolizovala radost i slobodu. Njegova porodica tu želju je ispunila bez zadrške, jer su znali da bi drugačiji oproštaj bio u suprotnosti s onim što je on bio.
Ljudi koji su se okupili nisu plesali, niti se veselili, ali među njima nije bilo ni teške tuge. Umjesto bola, osjećala se zahvalnost i mir. Kao da je sama pjesma postala most između života i smrti, između čovjeka koji je otišao i uspomena koje ostaju. Prijatelji su ga opisivali kao osobu koja se nikada nije uklapala u kalupe, koja je živjela slobodno i mimo pravila. Čak i u smrti ostao je vjeran toj filozofiji – da se od njega ne opraštaju spuštenih pogleda, nego osmijehom i muzikom.
Snimci s groblja brzo su preplavili društvene mreže. Neki su taj čin nazvali bizarnim, drugi hrabrim. Jedni su tvrdili da se gubi pijetet, a drugi da je porodica učinila najplemenitiju stvar – ispunila volju pokojnika. „Ako je njegova duša tražila muziku, zar iko ima pravo da je utiša?“ – pitali su mnogi u komentarima.
Prema istraživanju Instituta društvenih nauka u Beogradu, sve je više ljudi na Balkanu koji unaprijed ostavljaju upute o tome kako žele da izgleda njihov posljednji ispraćaj. Tradicionalni sprovodi sve češće dobijaju alternativne oblike: od puštanja omiljenih pjesama, preko izlaganja fotografija, pa do humanitarnih akcija u ime pokojnika. Ovaj slučaj iz Rogoznice samo je jedno od svjedočanstava da se i smrt može oblikovati prema ličnim željama.
Za porodicu odluka nije bila teška. Znali su da bi upravo ovakav oproštaj najbolje dočarao njegov duh. Nije to bio hir, nego čin vjernosti čovjeku koji se nije bojao ni smrti. Nije tražio tišinu, nego melodiju. Nije želio suze, nego osmijehe. 🌺 Bio je to produžetak njegovog načina života – punog radosti i slobode.
Ovaj događaj otvorio je i šire pitanje: da li smrt nužno mora značiti samo tugu? Antropolozi odavno bilježe običaje širom svijeta gdje se kraj života obilježava veseljem, muzikom i plesom – od Afrike i Latinske Amerike, pa do pojedinih evropskih tradicija. Čak i u našoj kulturi postoje stari običaji gdje se smrt shvatala kao prelazak, a ne kraj, i gdje se ritualima slavila uspomena na život.
Tog dana Rogoznica je postala simbol takvog shvatanja. Pjesma „Volim piti i ljubiti“, inače vesela kafanska numera, pretvorila se u himnu života. U tom trenutku bila je mnogo više od stihova – postala je oproštajna poruka, testament duha jednog čovjeka.
Porodica je znala da će izazvati podijeljene reakcije, ali nisu marili. Za njih to nije bilo pitanje javnog mnijenja, nego poštovanja volje voljenog čovjeka. Njegov život bio je manifest slobode, pa je i njegov ispraćaj morao biti oslobođen okova tradicije.
Možda je upravo to suština: neki ljudi žele da ih se pamti ne po suzama drugih, nego po smijehu koji su ostavili svijetu. Oproštaj u Rogoznici bio je podsjetnik da smrt ne mora biti samo kraj – ona može biti i zatvaranje kruga pjesmom, osmijehom i zahvalnošću. A taj stih, koji je odzvanjao među grobovima, dugo će pratiti one koji su tog dana bili tamo – kao dokaz da se život može slaviti sve do posljednjeg daha. 🌌