Kada sam se oženio, nisam mogao ni da naslutim da će me moj vlastiti otac tako duboko razočarati. Već prvog dana nakon svadbe, pozvao je moju suprugu i mene i hladno nam saopštio da, ukoliko želimo da živimo u njegovoj kući, moramo plaćati kiriju. Odredio je iznos od 200 eura mjesečno, kao da smo obični stanari, a ne njegov sin i snaha. Bio sam šokiran i povrijeđen, jer sam uvijek vjerovao da roditeljska kuća treba da bude utočište, a ne teret.
Moja supruga nikako nije mogla da pređe preko toga. Konstantno je prigovarala, ponavljala da moji roditelji nisu roditelji već zlo i uporno insistirala da se preselimo kod njenih, jer oni od nas ne bi tražili ništa. Ali ja to nisam mogao da prihvatim. Smatrao sam da kao muškarac moram izdržati i nositi se sa situacijom. Uvijek sam vjerovao da treba da budem stub porodice i da ću, ma koliko teško bilo, pronaći izlaz.
Više puta sam pokušavao da razgovaram i sa majkom i sa ocem, da im objasnim koliko nam je teško i koliko nam je potrebna podrška, ali ništa se nije mijenjalo. Svakog prvog u mjesecu najprije smo morali platiti kiriju ocu, pa tek onda sve ostale račune i troškove. Kada nam se rodila kćerka, izdaci su porasli, ali razumijevanja i dalje nije bilo. Umjesto olakšanja, samo su se gomilali novi tereti.
Život je postajao sve teži, a pritisak sve veći. Nakon mnogo prepirki, popustio sam i pristao da se preselimo kod njenih roditelja. Supruga je bila presretna, kao da joj je pao ogroman teret s leđa, dok moji roditelji nisu skrivali nezadovoljstvo. Kada sam ocu saopštio svoju odluku, povukao se u sobu i vratio nakon nekoliko minuta noseći kovertu. U njoj – 25.000 eura keša.
Bio sam potpuno zatečen. Objasnio mi je da je svih tih godina, gotovo šest punih godina, na svaku našu uplatu od 200 eura dodavao isti iznos i štedio taj novac za nas. Njegov plan je bio da nas jednog dana iznenadi i pomogne da kupimo svoj stan, da imamo dom u kojem ćemo živjeti mirno i bezbrižno. Pružio mi je novac i rekao: „Idi gdje želiš, potroši kako hoćeš, kupi stan ili šta god misliš da je najbolje. Živi gdje želiš, ali uvijek znaj da su ti moja vrata otvorena.“
Osjećanja su me preplavila – zahvalnost jer je ipak mislio na mene i moju porodicu, ali i bol jer smo godinama živjeli u neizvjesnosti i napetosti, ne znajući istinu. Kada sam to ispričao supruzi, očekivao sam da će se obradovati, ali ona je odmahivala glavom. Tvrdila je da su to šuplje priče, da me moj otac ponovo pokušava iskoristiti i da to nije iskrena pomoć. Ubrzo se spakovala i sa našom kćerkom otišla kod svojih roditelja.
Ostao sam sam, u kući koja je odjednom postala prevelika i hladna. Već pet dana nisam vidio svoju kćerku i srce mi se slama. Ne znam kako da pomirim ljubav prema supruzi i djetetu s jedne strane, i poštovanje prema roditeljima s druge.
Sada stojim na raskrsnici, rastrgan između razuma i emocija, ljubavi i ponosa, povjerenja i sumnje. Ne znam šta donosi sutra, ali jedno znam – želim ponovo vidjeti svoju kćerku i pronaći način da vratim mir u svoj život.