Nakon više od dvadeset godina života u uvjerenju da je otac dvoje djece, Nihad Kešetović suočio se s istinom koja mu je zauvijek promijenila život. Djeca koju je volio, podizao i čuvao – nisu njegova. U tom trenutku, sve se srušilo. Sve za šta je živio, sve što je gradio, nestalo je poput dima.
Danas više ne traži potvrde ni tuđa priznanja. Nema želju da bude viđen ni shvaćen. Umjesto toga, povukao se duboko u prirodu, u zabačenu Babinu luku, gdje kraj asfalta počinju šume, gdje lavež psa i škripa starog bicikla prekidaju tišinu, i gdje je napokon mogao reći: “Dišem.”
Ali taj mir nije došao lako. Nihad je prošao stazu prepunu izdaja, šutnji i laži. Gotovo tri decenije živio je život posvećen porodici, vjerujući da ima sve – ženu, djecu, dom. Djeca rođena 1987. i 1991. godine bila su njegovo najveće bogatstvo. Ili je bar tako mislio.
„Htio sam da sve završi tiho, bez buke. Da se raziđemo, prodamo kuću, svako na svoju stranu. Da ih poštedim bola,“ priča. Ali njegova bivša supruga imala je druge planove. Istina nije ostala između zidova. I djeca su saznala. A zatim i cijela čaršija.
Pritisak je rastao godinama. Tijelo mu je slalo signale: preživio je trombozu, Parkinsonovu bolest i srčani udar. Tada su mu ljekari rekli ono što nije mogao ni zamisliti – da, medicinski gledano, ne može imati djecu. Ta spoznaja srušila mu je tlo pod nogama.
DNK test bio je samo potvrda onoga što je već slutio. Niti jedno dijete nije bilo njegovo. Kaže da mu je supruga godinama bila nevjerna. „Moj stan bio je samo bordel, ništa više“, tiho izgovara, gledajući u daljinu.
Nakon toga slijedili su razvod, sud, podjela imovine. Djeca su mu, kaže, okrenula leđa u trenutku kad je istina izgovorena naglas. Na sudu su padale riječi koje nikada nije mislio da će čuti. A on je, polako, ali sigurno, počeo da nestaje iz njihovih života.
Ostavio je sve – kuću, posao, grad. Povukao se tamo gdje ga niko ne pita za prezime, gdje niko ne zna njegovu prošlost. Tamo je pronašao Nadu. Ženu koja mu ne postavlja pitanja. S njom dijeli vrt, lijekove, tišinu i ono neizgovoreno što boli više od riječi.
„Ovo nije bajka. Ovo je stvarnost. I meni je dovoljna. Ovdje niko ne pita čiji si otac. Ovdje si samo čovjek,“ kaže, s blagim osmijehom koji ne skriva umor, ali otkriva mir.
Iako boluje od rijetkog poremećaja krvi i redovno prima transfuzije, Nihad tvrdi da nikada nije bio slobodniji. „Oprostio sam, ne zbog njih – već zbog sebe. Da me ljutnja ne pojede. Ali zaboraviti ne mogu.“
Djeca su, kaže, sada samo formalnost. Čuju se samo kad papirologija to traži. Emotivno, za njega više ne postoje. Umjesto toga, njegov svijet čine pas, tišina, zemlja pod noktima i pogled koji luta između neba i šume.
„Prvi put nakon dugo vremena, mogu reći da živim. Nisam otac. Nisam suprug. Samo sam Nihad. I to mi je dovoljno.“