Ženi kojoj su rekli da joj je sin nestao, nikada nije palo na pamet da odustane. Njena potraga, koja je trajala više od tri decenije, završila se na način koji bi mnogi nazvali čudom. U nastavku donosimo priču o majci koja je odbila da prihvati kraj – i dočekala novi početak.
Li Đingzi i njen suprug živjeli su mirnim porodičnim životom u kineskom gradu Ksijanu. Vikendi su bili rezervisani za izlete u parkove i zoološke vrtove s njihovim sinom Mao Jinom. Jedan prizor joj je zauvijek ostao urezan: mališan, tada star godinu i po, podigao je crva sa tla i s osmijehom uzviknuo: „Mama, crv!“ Taj tren – djetetova radoznalost, nježnost, život – ostao je u njenom srcu kao trajna slika izgubljene sreće.
Mao Jin je bio njihovo jedino dijete. Politika jednog djeteta tada nije ostavljala prostora za više djece, pa je sav fokus bio na njemu. Zvali su ga Đia Đia, što znači „veliki“, i sve su nade polagali u njegovu budućnost.
Onda je došao telegram: „Vanredno kod kuće, vratite se odmah.“ Li se vratila s poslovnog puta, a na pragu je dočekala rečenica koja će joj okrenuti život naglavačke – „Vaš sin je nestao.“
Bio je oktobar 1988. godine. Dječak je imao dvije godine i osam mjeseci. Nestao je dok ga je otac na kratko ostavio ispred hotela da uzme čašu vode. Bio je to trenutak nepažnje, ali dovoljan da dijete zauvijek nestane.
Usledili su dani, mjeseci i godine bola. Li je danima lijepila plakate, dijelila letke, tražila po stanicama, molila i nadala se. Kineska politika jednog djeteta i patrijarhalna želja za sinovima potaknuli su procvat ilegalne trgovine djecom. Ubrzo je shvatila da je njen sin vjerovatno bio otet i prodat.
Četiri godine nakon nestanka, brak joj se raspao. Ostala je sama, ali nije stala. Vikendima je putovala po cijeloj Kini, tražeći tragove. Svaka dojavljena informacija bila je nova nada – i novo razočaranje.
Njena sestra je u jednoj kutiji sačuvala sve Đia Điove stvari. Li ih nije mogla ni pogledati. Ipak, odbijala je da zaboravi. Udružila se s drugim roditeljima nestale djece, zajedno su osnivali mreže podrške, dijelili informacije i širili nadu.
Godine su prolazile, ali ljubav nije jenjavala. Li je 2007. pokrenula platformu Bebo, vrati se kući, koja je pomogla stotinama porodica da se ponovo ujedine. Dok je drugima vraćala djecu, u srcu je nosila tihi vapaj – da će i njen sin jednog dana pronaći put nazad.
I tada, u maju 2020. godine, upravo na Dan majki – stigao je poziv.
„Vaš sin je pronađen.“
Policija je pomoću DNK baze podataka identifikovala muškarca iz provincije Sečuan. Ispostavilo se da je Mao Jin, godinu dana nakon otmice, bio prodat za 6.000 jena. Odgojen je pod imenom Gu Ningning, ne znajući ništa o svom pravom porijeklu.
Kada su se napokon sreli, scena je bila potresna. U sali Uprave za javnu bezbjednost Ksijana, Li je stajala – srce joj je tuklo kao nikada. Tada je ušao on, sada već odrasli čovjek. Pogledali su se, a on je povikao: „Majko!“ i potrčao u njen zagrljaj.
Plakali su oboje. Trideset dvije godine tuge, nade, tuge ponovo – sve se slilo u jedan zagrljaj.
Danas, njen sin vodi uspješan posao, oženjen je i ima vlastiti život. Ali nikada nije mogao objasniti osjećaj praznine koji je nosio u sebi – sve dok nije pronašao majku koja nikad nije prestala tražiti.
Ova priča je više od ponovnog susreta. Ona je dokaz da majčinska ljubav ne poznaje granice, vrijeme, ni prepreke. Jer neke veze nikada ne mogu biti prekinute.
