Životne prekretnice najčešće dolaze tiho, kad ih najmanje očekujemo. Za ovu ženu, sve se promijenilo na pragu pedesete, kada joj je dijagnosticiran rak. Taj trenutak nije donio samo strah, već i suočavanje sa svim onim što je godinama potiskivala – a najviše, s vlastitim nezadovoljstvom u braku koji je spolja izgledao skladno, ali je iznutra bio prazan.
Još na dan vjenčanja, koji je trebao biti jedan od najsretnijih dana u njenom životu, osjetila je nelagodu. Imala je 32 godine, udavala se za muškarca koji je bio pažljiv, zgodan i duhovit. Voljela ga je, ali duboko u sebi znala je da među njima ne postoji prava hemija. Nekoliko dana prije svadbe čula je stariju ženu na radiju kako kaže: “Ako te ne obori s nogu, nemoj se udavati.” Ta rečenica joj je odzvanjala u mislima, ali ju je ignorisala.
Nadala se da će se strast vremenom razviti, jer je sve ostalo bilo “kako treba”. Upoznala ga je dok je bio s njenom cimerkom, a godinama kasnije su se ponovo sreli i započeli vezu. Bio je sve ono što njeni bivši nisu bili – stabilan, privržen i brižan. Ali kada su prvi put spavali zajedno, znala je da nešto nedostaje. Nedostajala je iskra.
Godinama su pokušavali održati bliskost, ali bez uspjeha. Nije bilo nežnosti, spontanosti ni osjećaja da su istinski povezani. Ona, znatiželjna i emotivna, osjećala se kao da se guši u rutini. Seksualni život bio je tih, bez strasti, a pokušaji razgovora o tome nailazili su na zid. On bi samo slegnuo ramenima i rekao: “Ne znam kako da ti udovoljim.” Trudila se da ga nauči, ali ništa se nije mijenjalo.
Udali su se 2006. godine. Bila je trudna i željela je stabilnost, dom i sigurnost. Seksualna bliskost bila je potisnuta. Govorila je sebi da ne može imati sve, ali s godinama se taj kompromis pretvarao u sve dublju unutrašnju prazninu.
Ponekad bi mu rekla da je prošlo dvije sedmice bez poljupca, a on bi iznenađeno pitao: “Zar nisam?” Njegove potrebe bile su minimalne. Svaki pokušaj da ga probudi iz te ravnodušnosti završio bi kratkotrajnim promjenama, koje bi brzo izblijedile.
Prekretnica je došla 2017. kada je oboljela od raka u trećem stadijumu. Statistike nisu bile optimistične. Pripremala se na najgore, ali je preživjela. Taj period preispitivanja donio je jasnu spoznaju – ako joj ostaje još deset godina života, želi ih proživjeti s uzbuđenjem, strašću i dodirom. Više nije pristajala na život bez topline.
Tokom pandemije odlučila je otići. Rekla mu je iskreno da više ne može. On je bio slomljen, čak je predložio otvoreni brak, ali ona je znala da bi to bilo varanje same sebe. Njena odluka bila je konačna. Dogovorili su se da se raziđu mirno.
Prijatelji su joj savjetovali da pokušaju “ponovo zapaliti vatru”. Ali ona je znala da vatre nikada nije ni bilo. Voljela ga je kao prijatelja, kao oca njihove kćerke, ali ne i kao muškarca. Razvod je bio tih, bez drame, bez krivice, ali s velikim olakšanjem. „Nisam željela da moje dijete odrasta gledajući brak bez dodira“, rekla je.
Danas su i dalje porodica. Odlaze zajedno na ručkove, koncerte, funkcionišu skladno – ali više nisu muž i žena.
Nakon razvoda, upoznala je muškarca u teretani. Taj susret probudio je nešto u njoj – želju da bude viđena, dotaknuta, poželjna. Veza nije potrajala, ali joj je vratila osjećaj života.
Danas, s pedeset godina, ne traži brak. Aktivna je na aplikacijama za upoznavanje i, kako kaže, sve više je privlače mlađi muškarci. “Otvoreniji su, pitaju šta žena želi, trude se. To je osvježenje. Ne želim više da pristajem na manje. Želim strast, povezanost i istinu.”
Život je možda krenuo iznova kasnije nego što je očekivala, ali je sada, više nego ikad, svjesna šta želi – i zna da to zaslužuje.
