Oduvijek sam vjerovala da je majčinska ljubav bezuslovna. Da ne poznaje razlike. Da jednako pripada svakom djetetu – bez obzira na pol, godine ili adresu na kojoj živi.
Ali suočila sam se s istinom koju nisam željela ni zamisliti
Moj brat i ja odrasli smo pod istim krovom. Dijelili smo obroke, sobu, praznike, suze i smijeh. Najviše od svega – dijelili smo majčinu ljubav, ili smo barem vjerovali da je dijelimo. Godinama sam zatvarala oči pred tim da za nju ipak nismo ravnopravni
Potpuno sam to shvatila na dan krštenja moje kćerke
Dok su gosti pristizali s osmijesima i poklonima, majka je došla tiho, sa skromnom čokoladom u ruci. Nije to bio problem – da nisam kasnije saznala da je nekoliko sedmica ranije, na bratovljevom slavlju, njegovom djetetu donijela zlato: lančić, narukvicu i medaljon s ugraviranim imenom
Nije stvar u poklonima, već u onome što oni govore. U poruci koju nose. I zato sam je pitala:
“Mama, zar ti moja kćerka nije isto unuče kao i bratovo dijete?”
Pogledala me ravnodušno i rekla:
“Otkad si se udala, ti si tuđa kuća.”
Te riječi su me presjekle. Kao da sam udajom izbrisala sve što sam značila. Kao da moja porodica više ne postoji za nju. Kao da moja kćerka nije dio ove loze, ove krvi
Ne boli me čokolada. Boli ono što stoji iza nje. Boli to što će moje dijete jednog dana primijetiti da njena baka drugačije ljubi, drugačije daje. I možda će me pitati:
“Mama, zašto baka više voli mog rođaka?”
A ja ne želim da ćutim. Ne želim da lažem. Ne želim da pravdam nepravdu. Zato sam prekinula svaki kontakt
Ne zbog poklona, već zbog dostojanstva. Zbog toga što ne želim da moje dijete odrasta misleći da mora da ćuti kako bi bilo voljeno. Da mora da se povlači da bi bilo prihvaćeno.
Možda me moja majka neće razumjeti. Možda mi nikada neće oprostiti. Ali ja sam izabrala da budem glas koji prekida tišinu koja se u ovoj porodici prenosila s koljena na koljeno
I možda baš to bude ono što moja kćerka naslijedi od mene – snagu da se zauzme za sebe, čak i kada boli 💪✨
