Patricia Frustači bila je obična žena s neobičnom željom – da ima veliku porodicu. Kao nastavnica engleskog jezika i majka sina Džozefa, sanjala je o tome da njeno porodično gnijezdo postane bogatije, ispunjenije dječijim osmijesima. Njena potraga za majčinstvom završila je događajem koji je ušao u istoriju – postala je majka sedmorki, u to vrijeme najvećeg višestrukog porođaja u SAD-u.
No, ta priča, koju su mediji pratili s divljenjem i radoznalošću, vrlo brzo se pretvorila u tihu, duboku tragediju. Trudnoća je bila iscrpljujuća i rizična, a porod izuzetno težak – bebe su rođene 12 nedjelja prije termina, carskim rezom. Samo troje je preživjelo. Jedna djevojčica bila je mrtvorođena, a još troje novorođenčadi – dva dječaka i djevojčica – preminuli su tokom prvih nekoliko sedmica. Ta neizmjerna bol ostavila je dubok trag u životu ove porodice.
Medicinski troškovi za liječenje preživjele djece brzo su se popeli na gotovo milion dolara. Porodica je tužila kliniku za plodnost, smatrajući da su ljekari propustili da prepoznaju rizike koje nose višestruki embrionalni transferi. Ishod je bila vansudska nagodba: 450.000 dolara u jednokratnoj isplati, uz mjesečne doživotne nadoknade za troje djece. Klinika nije priznala krivicu, ali jeste značaj štete – i psihičke i finansijske – koju su Patricia i njen suprug Samuel podnijeli.
U javnosti, Patricia je bila oličenje hrabrosti. U privatnosti, borila se s nevidljivim neprijateljima – tugom, pritiskom i psihičkim poremećajem. Njen sin Džozef kasnije je otkrio da je majka tiho patila od bipolarnog poremećaja. „Slava ju je pregazila. Sve to… mediji, stres, odgovornost – bili su previše.“, ispričao je. Ogromna očekivanja, iscrpljenost, noći bez sna i borba za živote djece ostavili su je na ivici snage.
Ipak, Patricia nikada nije izrazila žaljenje. „Nikada se nije pokajala“, prisjeća se Džozef. „Deca su joj bile sve. I sve je podnijela zbog njih.“ Pet godina nakon tragedije, 1990. godine, Patricia i Samuel ponovo su se odlučili na tretmane plodnosti. Ovaj put, dočekali su blizance – dječaka i djevojčicu – koji su odrasli, završili fakultete i povukli se iz medijske pažnje.
Neposredno nakon rođenja blizanaca, Patricia i Samuel su se razveli. Ona je ostala bliska sa sinom Džozefom i njegovom porodicom, gradeći dalje svoj život kao baka, majka i posvećena učiteljica. Njena svakodnevica, iako lišena reflektora, bila je ispunjena – porodičnim okupljanjima, ljubavlju prema učenicima i iskrenom radošću u malim stvarima.
Troje preživjelih iz sedmorki krenuli su različitim putevima. Jedna djevojčica, danas udovica i majka dvoje djece, živi miran život. Dvojica dječaka, svaki na svoj način, nastavili su dalje: jedan samostalan, drugi i dalje sa ocem, ali obojica vezana za nasleđe svoje majke – žene koja ih je rodila i voljela bez zadrške.
„Bila je najveselija osoba koju sam poznavao“, ispričao je Džozef u jednom intervjuu. „Svaki dan s njom bio je avantura. Imala je taj dar da i najobičnije trenutke pretvori u nešto posebno.“ Uprkos svemu što je prošla, Patricia je zadržala toplinu, humor i snagu. Nije dozvolila da je tragedije slome – barem ne u očima onih koje je voljela.
Preminula je 2018. godine, u 63. godini života. Njena smrt ostavila je prazninu, ali i snažno sjećanje na ženu koja se nikada nije odrekla svojih uvjerenja, snova i ljubavi prema djeci. Njena priča je postala simbol – i upozorenje i inspiracija.
Pokazala je koliko daleko je spremna ići majka vođena ljubavlju. Ali i koliko taj put može biti trnovit. Patricijin život bio je primjer nečega što se ne može mjeriti brojkama ili naslovima – ljudskosti, predanosti i tihe snage.
