Postoje priče koje mijenjaju pogled na život. Priče koje, iako prožete bolom, u sebi nose nadu, snagu i ljubav koja ne poznaje granice. Takva je i priča Svetlane Vasić i njezine kćeri Slađane Stojanović – majke i djeteta koje su se ponovno srele nakon punih četrdeset godina razdvojenosti.
Započelo je s bolom – i šutnjom
Svetlana je imala samo 20 godina kada je u maloj seoskoj sredini ostala trudna. U to vrijeme, biti samohrana majka bila je sramota koju porodice nisu opraštale. Njena majka i tetka, u želji da “sačuvaju obraz”, odlučile su bez njenog pristanka – i protiv njene volje – da novorođenu bebu daju na usvajanje.
Svetlana nije znala gdje je njena djevojčica odvedena. Potpisala je papire u Centru za socijalni rad, ne shvatajući u potpunosti što to znači, a dijete su joj doslovno uzeli iz naručja. Taj trenutak označio je početak decenija tuge, krivnje i neprekidne potrage.
Kćer koja je osjećala prazninu
Slađana je saznala da je usvojena kada je imala deset godina. Iako su je njeni usvojitelji voljeli, ta spoznaja duboko ju je pogodila. Godinama je osjećala prazninu, ranjivost i neobjašnjivu tugu. Bila je zadirkivana u školi, osjećala se drugačije. Nakon smrti usvojitelja, odlučila je da potraži istinu.
Priključila se online zajednicama koje spajaju izgubljene roditelje i djecu, iako nije gajila velike nade. Ipak, desilo se čudo. Javila joj se odvjetnica koja joj je, uz pomoć uporne istrage, otkrila ime njene biološke majke – Svetlana.
Susret koji liječi decenije boli
Kada su se susrele, emocije su bile preplavljujuće. Pogledi, suze, zagrljaji – sve ono što su desetljećima priželjkivale, sada se dešavalo u stvarnosti. Slađana je osjetila mir i sigurnost, prvi put u životu:
„Kao da sam pronašla dio sebe koji je cijeli život nedostajao. Samo sam željela da je pogledam, da je dotaknem i kažem – mama.“
Tog istog dana upoznala je i svog biološkog oca. I on je bio zatečen – zanijemio je kada ju je ugledao, svjestan da je pred njim odrasla žena koju nikada nije imao priliku gledati kako raste.
Majčina strana: godina tuge i nade
Svetlana je godinama živjela s osjećajem gubitka. Putovala je Evropom, radila različite poslove, ali nikada nije prestala tragati. Gledala je djecu po parkovima, tražila poznati madež na nozi – znak koji je njena djevojčica imala pri rođenju.
„Svako dijete koje sam srela mogla je biti moja Slađana“, priznaje tiho.
Kada su se konačno našle, osjećala je da joj se život konačno vratio.
„To je bio dan kad sam ponovo prodisala. Svi ti dani tame, svi ti snovi, dobili su smisao.“
Oprost kao temelj nove veze
Ono što ovu priču čini još snažnijom jeste činjenica da među njima nije bilo ljutnje. Ni Slađana nije osjećala gorčinu, ni Svetlana krivnju. Oprostile su jedna drugoj ono što nisu mogle kontrolisati.
Slađana kaže: „Znam da me nije ostavila zato što me nije voljela. Znam da je patila jednako kao i ja.“
Poruka onima koji još tragaju
Danas, Svetlana i Slađana grade svoj odnos ispočetka. Riječ po riječ, korak po korak, uče da budu ono što su uvijek bile – majka i kćer. Svetlana poručuje svim roditeljima i djeci koji su razdvojeni:
„Nikada ne odustajte. Ljubav pronađe svoj put. Možda ne odmah, ali kada dođe – sve boli se zacijele.“
