Popularni muzički umjetnik Bojan Tomović prolazi kroz najteže trenutke svog života — suočava se s mentalnim izazovima i dubokim porodičnim raskolima. Njegova priča nije samo lična ispovijest; ona je potresno svjedočanstvo o problemima koje savremeno društvo još uvijek ne zna da prepozna, razumije i liječi na pravi način.
U posljednje vrijeme pažnja javnosti usmjerena je ne na njegovu muziku, već na njegove lične borbe. Bojan Tomović, nekada jedan od najpoznatijih pjevača regionalne scene, sada je lice koje simbolizira ne samo pad jednog umjetnika već i nevidljive rane koje ostavlja nerazumijevanje, porodični raskol i neadekvatna društvena briga o mentalnom zdravlju.
Njegova aktuelna situacija obuhvata hospitalizaciju u psihijatrijskoj ustanovi, nakon, kako tvrdi, bolnog porodičnog sukoba u kojem su ga majka i ujak izbacili iz porodičnog doma. Taj incident kulminirao je pozivom policije i njegovom prinudnom hospitalizacijom. Tomović otvoreno govori o ovom događaju, ističući koliko je bio povrijeđen, emocionalno odbačen i ponižen. Jedan od detalja koji je posebno uzdrmao javnost bila je njegova izjava da mu je majka ugasila cigaretu u čaši — simboličan čin koji je on doživio kao potpunu negaciju ljubavi i sigurnosti.
Nakon tog sukoba, zabranjen mu je kontakt sa majkom i ujakom. Osjećaj izolacije i usamljenosti dodatno je produbio njegovo psihičko stanje. Iako iskreno priznaje da nije bez mana, Bojan ne krije ni razočaranje u ponašanje onih koje je nekada smatrao najbližima. Njegove riječi: „Nisam svetac, ali ni oni nisu bezgrešni“ oslikavaju kompleksnost i bol porodičnih odnosa u krizi.
Pored porodičnih problema, Bojan se već duže vrijeme suočava i s dijagnozom bipolarnog poremećaja – stanja koje ga baca iz krajnosti u krajnost: od euforičnih visina do mračne, iscrpljujuće depresije. Trenutno je ponovo hospitalizovan, gdje prolazi kroz terapije koje uključuju i blage elektrošokove, kao i upotrebu litijuma, lijeka koji je ključan za stabilizaciju njegovog stanja. Ipak, ne gubi nadu — vjeruje da će mu terapija pomoći da pronađe unutrašnji mir.
Ono što daje dodatnu težinu njegovoj priči jeste hrabrost da o svemu govori javno. U vremenu kada mentalne bolesti i dalje nose stigmu, Bojanova otvorenost daje glas mnogima koji ćute. Njegova ispovijest može biti ohrabrenje onima koji se bore sa sličnim izazovima — da potraže pomoć, da govore, da ne ćute.
Posebno je bolna njegova emotivna udaljenost od majke. Njegovo pitanje: „Kakva je to majka koja svom sinu kaže da će ga smjestiti u dom za nezbrinutu djecu?“ nije samo lični vapaj, već poruka o dubokoj potrebi za prihvatanjem i ljubavlju, bez obzira na godine i okolnosti. To su potrebe koje nikada ne prestaju — posebno ne u trenucima krize.
Uprkos svemu, Bojan pronalazi snagu u onome što mu je od početka života bio oslonac — muzici. Pevanje i stvaranje ostaju njegov najčistiji oblik izražavanja i samopomoći. Kroz pjesmu i nastup, on pokušava da kanališe bol, ali i da podijeli ono što osjeća. Njegova umjetnost više nije samo profesija, već terapija, pokušaj da iscijeli i sebe i druge.
Za Bojana, muzika je sada i borba i spas. Pisanje i izvođenje pjesama postaje način da prenese svoju priču — ne kao zvijezda, već kao čovjek. Time ne samo da pomaže sebi, već može biti inspiracija i onima koji misle da su sami u svojim mukama.
Ova priča nije samo o Bojanu. Ona je ogledalo društva koje još uvijek ne zna kako da se nosi sa psihičkim problemima, niti kako da pruži podršku kada je najpotrebnija. Ona nas poziva da se zapitamo — koliko znamo da slušamo, da razumijemo, da ne osuđujemo? Koliko su naše porodice stvarna utočišta, a koliko mjesta boli i nerazumijevanja?
Na kraju, borba s mentalnim zdravljem nije slabost. To je dokaz snage. A Bojan Tomović, sa svim svojim ranama, pokazuje šta znači biti istinski hrabar — ne zato što je nepobjediv, već zato što se usudio da bude iskren. U tome leži njegova snaga. I poruka: budimo pažljiviji, topliji, i ljudskiji — jedni prema drugima.
